Nova godina je vrijeme za „svođenje računa”, za suočavanje sa onim što smo postigli, ali i sa onim što nam je u prethodnih 365 dana ostalo nedostižno. Život „kao na traci”, kolotečina u koju smo (ne)svjesno upali i svakodnevne obaveze neosjetno nas udaljavaju od ostvarivanja želja o kojima smo maštali možda još kao djeca. Čak i onda kada damo sve od sebe da na svim životnim poljima stvari funkcionišu besprekorno i u tome uspijemo, slijedi „sudar” sa osjećajem praznine i pitanjem na koje najčešće nemamo odgovor, a koje glasi: „A gdje sam tu ja?”
Zašto maštamo o budućnosti koja se drastično razlikuje od sadašnjosti, kako da ponovo pronađemo sebe i ostvarimo male i velike životne pobjede u kojima ćemo svim srcem uživati za „Dan” govori psiholog Zorana Vuković.
- Slika idealnog života u najvećem broju slučajeva razlikuje se od života koji zaista vodimo – kaže psiholog Vuković. – Malo je onih koji su zaista uspjeli da ostvare svoje snove u pravom smislu te riječi: da rade posao koji ih ispunjava, da provode vrijeme sa ljudima koje istinski vole, da budu na mjestima na kojima žele da budu... Pod teretom svakodnevice pristajemo na manje psihološke nagrade od onih koje bi nas istinski učinile srećnima, pa snižavamo vlastite kriterijume i učimo da budemo zadovoljni onim što imamo. Iako je zahvalnost put ka sreći, jer nas ispunjava radošću i spokojstvom, kad se previše udaljimo od sopstvene slike idealnog života, odnosno kada ne živimo po vlastitim mjerilima vrijednosti, osjećamo tinjajuće nezadovoljstvo i prazninu. Dolazak u poziciju o kojoj maštamo postaje težak, jer nas u tome sprečavaju moćne psihološke sile.
Koje su to sile koje nas blokiraju da živimo život po našim mjerilima?
- Trošimo energiju na svakodnevne brige, odustajemo onda kada bi trebalo više da se angažujemo, pribjegavamo autosabotaži... Ovakvih modela ponašanja je bezbroj, a korijen problema leži u tome što nismo jasno sagledali ni sadašnjost ni budućnost, niti smo uspjeli da formiramo efikasniji pristup kod postavljanja, ostvarivanja i postizanja ciljeva koji će dovesti do željene promjene. Ciljevi moraju da budu dugoročni i da svakodnevno radimo na njihovom ostvarivanju. Klasičan primjer autosabotaže kojim pribjegava najveći broj ljudi je odrađivanje poslova koji ih neće dovesti do ostvarenja željenog cilja. Osoba koja želi da postane ekspert u nekoj oblasti, a bavi se samo rutinskim zadacima i ne posvećuje vrijeme svom usavršavanju, nikada neće ostvariti svoj san o dolasku na rukovodeću poziciju. Ona troši i vrijeme i vlastite resurse, umjesto da bude fokusirana na dodatno obrazovanje i usavršavanje. Obavljanje mnogo malih zadataka na dnevnom nivou koji nemaju dodirnih tačaka sa vašom primarnom željom dovode do toga da ne doprinosite kreiranju željene budućnosti, već se, naprotiv, udaljavate od nje. Rješenje je jednostavno: trebalo bi da kreirate „veću sliku” koja će dati smisao vašem životu.
Na koji način se to postiže?
- Uvijek je najcjelishodniji razgovor sa samim sobom. Kad se „zaglavite” u situaciji koja vas „drži u mjestu”, zapitajte se za čim ćete u životu žaliti što niste uradili. Odgovor na to pitanje direktno će vas usmjeriti ka cilju, ka vašoj vlastitoj svrsi. Potom se „vratite unazad” i preduzimajte korake koji će vas udaljiti od scenarija u kom ćete žaliti za propuštenim prilikama i osjećati da ste „promašili život”. U tome morate biti beskompromisni; svemu drugom što vam se nađe na putu, a što vam odvlači energiju i vrijeme recite „ne”, jer ćete tako reći „da” bržem ostvarenju cilja.
Gubitak motivacije u najvećem broju slučajeva dovodi do udaljavanja od svrhe, a samim tim i do neuspjeha i osjećaja „promašenog života”. Kako izbjeći tu zamku?
- Ključ je pronaći strast, unutrašnju motivaciju koja će vas dovesti do ostvarenja željenog cilja. Ukoliko radite nešto da biste ispunili želje drugih, vrlo brzo ćete ostati bez motivacije, posebno ako se ostvarenje te želje kosi sa vašim vrednosnim mjerilima. Spoljašnja motivacija je u najvećem broju slučajeva „kratkog daha“. Ali, kada u nešto istinski vjerujete i kada snažno želite da to ostvarite, motivacija neće izostati, jer je ona najjače „pogonsko gorivo” na putu do cilja i neće „presušiti”. Primjera radi, najuspješniji ljudi u poslovnom okruženju su oni koji nemaju osjećaj da odlaze na posao i da rade, već taj segment života žive sa strašću. Čak i kada rezultati njihovog rada ne mogu da budu tretirani kao uspješni, oni ne odustaju, već pronalaze nove načine kako da dođu do uspjeha. Njihova zvijezda vodilja je istinska strast, unutrašnja motivacija koja se podudara sa njihovim vrednosnim mjerilima. Zato, uvijek pratite svoju strast, jer je to siguran put do cilja i osjećaja ispunjenosti.Snežana Moldovan
Vjerujte u uspjeh, ali ne potcjenjujte napore
- Elan koji vjećina ljudi osjeća kada zacrta sebi neki novi cilj zna da bude toliko opijajuć da napori koje je neophodno uložiti padaju u drugi plan – upozorava psiholog Vuković. – Na tom „stepeniku” mnogi padaju, precjenjujući svoje sposobnosti da postignu promjenu i minimizirajući ili čak prenebregavajući napore koje bi trebalo uložiti da bi do promjene došlo. Da biste se zaštitili od ovakve zamke, pričajte sa ljudima koji su već ostvarili snove kojima i vi težite i budite spremni da i sami prođete kroz sličan proces. Vjerujte u uspjeh, ali ne potcjenjujte napore.