Rad u pozorištu glumce održava u životu, mada je u medijima sve manje mjesta za pozorište, a rad glumaca mnogo je vidljiviji kada učestvuju u snimanju televizijskih serija, šou programa ili filmova, konstatuje u novogodišnjem intervjuu za „Dan” glumac Gordan Kičić. Dobar komičar osvojio je publiku upravo dopadljivim likovima, a onda je Kičić napravio potpuni žanrovski zaokret tumačeći beskrupuloznog Alimpija Mirića, odnosno, Kaluđera, u seriji „Senke nad Balkanom”
-Zabavno mi je bilo snimanje prve sezone i imao sam priličnu tremu kako će to da prođe, jer nisam do tada igrao takvu vrstu karaktera. Kada razmislim, nije bilo ni prilike, jer takvih negativaca nismo imali u našoj kinematografiji. U igranom filmu koji traje dva sata, ti moraš da ispričaš priču i tu su negativaci uvijek bili prikazivani jednodimenzionalno. Ispostavlja se da su serije pravo mjesto gdje negativci mogu da dobiju svoj prostor i priliku da pokažu i drugu stranu. U seriji „Kuća od karata” glavni junak u liku Kevina Spejsija je po meni jedan od najvećih negativaca, ali postiže veliki uspjeh. Imao sam tremu kako će sve to ovdje kod nas sa Kluđerom u „Senkama na Balkanu”, jer nisam igrao nikad tu vrstu ličnosti. I prošlo je, ljudi vole Kaluđera, a i meni se dopalo dok smo radili, jer sam pronašao nešto gdje sam se zabavljao, kaže Kičić, glumac koji gaji i ljubav prema muzici.
Publika je prvi put kod nas najvijala za zloću Aleksis, koju je igrala Džoan Kolins u svojevremeno kultnoj seriji „Dinastija”. Da li današnji negativac može da bude pobjednik kod publike?
-Potpuno sam fasciniran tom činjenicom, da je narod Kaluđera zavolio. To je meni bilo potpuno nevjerovatno. Ljudi na ulici i taksisti su mi govorili: „I neka, i treba da si takav...”. Nevjerovatno, ali istina je, narod je navijao za tog Kaluđera, a to govori i o nama samima. S druge strane likovi u toj seriji nisu crno-bijeli, svi su u nekoj „sivoj zoni”, pa su čak i ti glavni junaci prilični negativnci. Publici je očito bilo zabavno da me gleda u ulozi, drugačijoj od svih ranijih. Ovo mi je prvijenac na televiziji, ali ne i u pozorištu gdje sam igrao negativce. Volio sam da ih glumim. To je zabavno zato što kao glumac mogu da prođem kroz razne žanrove i vrste uloga. Od kada sam stao na scenu bila je prisutna ta bojazan da me ne stave u neku vrstu kalupa. Dosta stvari sam tokom karijere odbio, da se ne bi ponavljao, igrao slične likove, ali ovo je malo tržište pa čovjek nema prilike puno da bira. Može da odbije, pa da onda ne radi, kao što se i meni dešavalo u nekim periodima. Ali je svakako izazov da se oprobate u nečemu novom, drugačijem.
Dragan Bjelogrlić je kao reditelj postigao pravi bum u srpskoj produkciji donoseći novi stil. Kako je biti dio takvog projekta i raditi sa takvim režiserom, i još kolegom?
-Jako uzbudljivo i zanimljivo. Gledao sam sve Bjeline serije i filmove. Imali smo prilike da sarađujemo kao kolege, igrali smo nekoliko puta u nekim filmovima, čak i u njegovom „Rat uživo”. I onda se nismo sreli do ovog projekta. Jako je inspirativan kao reditelj, ima veliku prednost u odnosu na ostale, jer je on i glumac, poznaje nas privatno i tačno je zna šta može da očekuje i da izvuče iz nas.
Ulazite u veliki projekat, nakon što ste se prije par godina oprobali kao producent s filmom „Ustanička ulica“. O čemu se radi?
-U pitanju je jedan novi film i serija, koji još nisam zvanično najavio. To je film koji ima radni naslov „Mama i tata se igraju rata”. Crna Gora se javlja kao koproducent, jer smo određena sredstva dobili od savjeta Filmskog centra Crne Gore. U pitanju je drama – komedija, žanr kod nas nije pretjerano rađen, a radnja se zbiva za vrijeme novogodišnjih praznika. Ovaj projekat je nešto sasvim novo i krećemo uskoro da ga realizujemo.
U ovim danima pokazalo se da gledaoci baš vole holivudske filmove s prazničnom tematikom…
-Biće i ovo novogodišnji film. Dešava se bukvalno za vrijeme novogodišnjih praznika, a podnaslov projekta je „Kada se tata potukao sa Deda Mrazom”. Još se nismo odlučili za naslov. Kao autoru bio mi je važan set up te tužne priče koja se dešava u sezoni novogodišnjih praznika. Tu je taj kontrast naših protagonista koji prolaze kroz jedan neprijatan period u njihovim životima, u pitanju je razvod, a s druge strane svi su radosni, veseli, Nova godina je u toku... Tako da je to dobar kontrateg samog pričanja priče. To je dohovit film u kome će Nina Janković igrati moju suprugu. U pitanju je veliki ansambl, biće oko dvadeset uloga dodijeljenih mojim drugarima, kolagama. Svi će doći da pomognu.
Publika malo zna da ste jedan dio života proveli u Moskvi. Jeste li tokom karijere crpjeli nešto iz te atmosfere ruskog nasleđa?
-Istina je, u Moskvi sam završio gimnaziju. Školovao sam se dakle dijelom u Rusiji koja je jedna ozbiljna zemlja, sa jednim ozbiljnim kulturnim nasleđem. I za razliku od nas oni veoma drže do umjetnika i svog kulturnog nasleđa. Kako god i šta god mi mislili o njima, na ovaj ili onaj način, oni jako vode računa o tome. Država ulaže ogromne pare u kulturu, savremenu kulturu i kulturno nasleđe. Umjetnici su tamo veoma priznati, njihova produkcija je izuzetna i u ovom trenutku su jedna od najproduktivnijih evropskih nacija, možemo da kažemo da su oni Evropa, jer pripadaju tu. Dobra stvar mog školovanja i života tamo je što sam naučio jezik, koji sam iskoristio par puta u raznim prilikama i što se tiče snimanja. Igrao sam u jednoj ruskoj seriji prošle godine, koja je već tamo prikazana. Bili su ovdje, snimao sam dva, tri dana, nije bila neka velika uloga, ali je zahtijevala znanje jezike jer sam imao dijaloške scene. I u „Senkama” sam igrao na ruskom. Imam agenta u Rusije, bilo je par pokušaja i sa njihove i sa moje strane da ostvarimo saradnju do koje će sigurno doći.
Otkud to da ste otišli u Moskvu u školu?
-Ovdje je 1992- 93. godine bilo jako teško vrijeme za život. Moja majka je imala posao u Moskvi i provodila je bar pola godine godišnje tamo pa su me roditelji tamo smjestili. Prvo sam godinu dana bio u američkoj gimnaziji, a onda u pravoj ruskoj školi.
Vole Vas zbog filmskih i TV uloga, ali Vam je pozoriše kažete najveća ljubav…
-Vjerujem da je pozorište pravo mjesto gdje se glumci formiraju, njihov zanat i posao, jer mi nemamo takvu produkciju da mi snimimo tri ili deset filmova godišnje i gdje bi bili stalno u permanentnom glumačkom treningu. Za razliku od Amerike, i drugih zemalja koje imaju veliku produkciju, mi imamo priliku da paralelno radimo obje stvari, tako da je pozorište mjesto gdje se gluma realno dešava, prava stvar. Ovo sve ostalo je tu i tamo. Mnogo je lakše i isplativije igrati na televiziji i filmu, ali gluma se nalazi u pozorištu.
M.Njeguš

---

Kovačević će zaigrati u mom filmu
Ima li nešto što Vas veže za Crnu Goru?
-Kako da ne, Primorje. Budva, Miločer, Kotor, Tivat, Rose, Herceg Novi... Cio taj potez. Volim ta mjesta i privatno i poslovno, mjesta gdje su bili ti festivali i pozorišni i filmski. Odlazili smo dolje, radovali se jedni drugima. Pozoriše je fenomenalno, ima sjajne reditelje i glumce. Duško Kovačević, trenutno crnogorska zvijezda i moj dobar drug će biti u ovom mom filmu. Ima puno stvari koje me vezuju za Crnu Goru...