-Piše: dr Blažo Zlopaša

U uzburkanom svijetu dešava se pravo ludilo, od Pariza pa do Ukrajine i Sirije, od Vašingtona do Meksika i Balkana, u Hrvatskoj na sva zvona slavi se ustaštvo, a kosovski Albanci stvoriše svoju vojsku! Dok se ludilo manifestuje u nas i oko nas, probudiše mi se sjećanja na 29. novembar i kultnu rodoljubivu pjesmu „Od Vardara pa do Triglava“, poznatu kao „Jugoslavijo“. Ova pjesma dovodila nas je u stanje emotivnog radovanja i ponosa pripadnosti zemlji: „Svijetlim suncem obasjana, ponosita sred Blakana, domovino moja mila, maršal Tito nek te vodi, živi srećna u slobodi, Jugoslavijo...!“Nijedna pjesma kao što je ova, nije tako brzo i masovno prihvaćena u narodu. Kad pjesmu prihvati narod, pa je pjeva, danju i noću, na ulicama, svadbama, u kafanama, na skupovima, kulturnim i sportskim priredbama, svakodnevnim izvođenjem na radiju i televiziji poprima ulogu neslužbene himne. Dosegla je daleko i do naših iseljenika. Svi koji su je prihvatili, pogotovo oni koji su je pjevali u Jugoslaviji, bili su uvjereni da je njihova domovina nesalomiva, jer je stvorena na plemenitoj ideji jugoslovenstva, nastala na ujedinjenju jugoslovenskih naroda, različitih vjera, udaljavajući ih od civilizacijskih stranputica; ropstva i sukoba, darujući im najveće blago, koje čovjeku možeš poželjeti- slobodu i mir! Tu veliku ideju prihvatili su najumniji ljudi onog vremena, intelektualci i velikani: Tesla, Pupin, Milanković, Andrić... Istovremeno, dok se primicao Titov kraj, himna „Hej Sloveni“ počela je da usahnjuje, a pjesma o Jugoslaviji bila je sve pjevanija, a naročito u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni. Dok je narod prihvatio u većem dijelu države, zasmetala je Ministarstvu kulture Hrvatske, jer se u pjesmi „izrazito potenciraju zastareli elementi naše prošlosti“. Njeni zvuci nikada nijesu dopirali do Hrvatske, jer je uticajni katolički kler, Vatikan, bio trajni neprijatelj južnoslovenske integracije. Namjera kralja Aleksandra da u takvom ambijentu izgradi jugoslovenski identitet, pod pretpostavkom jedinstva troimenog naroda, nikada nije mogla uroditi plodom u zemlji Hrvata, bez obzira na to što je naumio da to učini preko kulture, nauke i politike. Ne može se osporiti da je pjesma o Jugoslaviji emotivni osjećaj i žal za jednim vremenom, ali i smišljeni marketing, jer poslije Tita nijesu ponudili ništa novo, sem lažno obećanje; ideologiju koju su komunisti pretvorili u religiju: „Poslije Tita-Tito!“, narodu je lako poturili po onoj Njegoševoj: „Pučina je stoka jedna grdna, dobre duše i kad joj rebra pucu (pucaju)!“ Sistem Titovog režima i partije danas je prisutan u Crnoj Gori; istina se propisuje, a ne otkriva! Titoizam u Crnoj Gori oživljen je otkrivanjem spomenika čovjeku koji je u Prvom svjetskom ratu ratovao protiv Srbije, a dvostruko duže vladao Jugoslavijom od kralja Aleksandra. Sahranjen je u Srbiji, a Srbi su ga najviše i oplakali. Simboli njegove vladavine bili su petokraka, srp i čekić, a na grobu nema nijednog, ni drugog. I danas na grobljima u Srbiji, više u Crnoj Gori, mogu se vidjeti grobovi jedne porodice, na jednom je krst, a na drugom petokraka! Broz je dobro spoznao menalitet svih kojima je vladao. Postavlja se pitanje; zašto nije sačekao još dva dana, pa da se 1. decembar, umjesto 29. novembra, slavi kao dan stvaranja prve i obnavljanja druge Jugoslavije? Nije slučajno ni to uradio; baš s ciljem diskontinuiteta. Potpuno je zataškana i prepravljana istorija, da sve počinje od Njega! Da će pjesma utihnuti i država kojoj je posvećena nestati, zacrtano je daleke 1928. na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu. Sve što je zacrtala zloglasna Kominterna, odluke iz Drezdena dosledno su izvršene preko čovjeka koji je ostao vječita tajna. Određena je i sudbina Srba i države za koju su žrtvovali sebe ogromnim žrtvama. I granice su tada nacrtane, a potvrđene na AVNOJ-u, koje će se roditi početkom devedesetih godina minulog vijeka! Da bi se ovo razumjelo, treba pročitati knjige publiciste Pera Simića, koji nepobitnim istinama, naučnim istraživačkim pristupom, objašnjava zablude i mentalitet Srba, opčinjenih likom i djelom doživotnog vođe. U Srbiji, prvoj republici, druge komunističke Jugoslavije, kada je zavedena Titova vlast 1944. dogodio se veliki zločin, ističe publicista Simić: „Mrak je, uglavnom bez suda i suđenja, progutao desetine hiljada ljudi... Srbiju je zavila u crno Titova tajna policija, tzv.OZNA. Zbog skrivanja i uništavanja tragova o likvidacijama, njihov broj vjerovatno nikad neće biti tačno utvrđen, kao što broj žrtava u NDH-a nikada nije popisan“. Koliko je Srbija, zaista zemlja neobjašnjiva, kazuje sledeći primjer. Srbija 1994. tri godine poslije razbijanja Titove Jugoslavije, ponovo počinje da slavi godišnjicu Titove tajne policije, proglašavajući dan OZNE Danom bezbjednosti Srbije!? Poslije „demokratske revolucije“, početkom 2001. godine, jedan profesor Beogradskog univerziteta, sociolog, građanima Srbije postavio je pitanje:„Koje su tri najznamenitije ličnosti u istoriji srpskog naroda?“ Tito je bio na prvom mjestu, Miloš Obrenović na drugom, a Sveti Sava se nekako probio na treće. Nekoliko godina kasnije, isti profesor pitao je građane centralne Srbije i Vojvodine: „Koja bi istorijska ličnost, pod uslovom da je živa, mogla da riješi probleme Srbije?“ Tito je bio na prvom, počasnom mjestu. Dobio je četiri puta više glasova od cara Dušana, pet od Miloša Obrenovića, a sedam puta više od Nikole Pašića! Ovi primjeri potvrđuju da su generacije stasavale na prepravljenoj lažnoj istoriji i da su dvije Jugoslavije stvarane na različitim postavkama: prva, velikim pobjedama Srbije u Prvom svjetskom ratu, oslobađanjem Slovenaca i Hrvata od austrougarskog ropstva i ujedinjenjem južnoslovenskih naroda, a druga na odlukama Kominterne i Četvrtog kongresa KPJ u Drezdenu 1928. ostvarenim na zasjedanju AVNOJ-a i na „diktaturi proletarijata“. To potvrđuje izlaganje Moše Pijade sa prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću, novembra 1942. godine, kako je nastajala država koju smo voljeli, u njoj stasavali i njenom tragičnom slomu prisustvovali: „Potrebno je stvoriti toliko beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo, pa ćemo se povući. Njemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uzase, pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posjed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom.Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji ima platu i ima hljeba, za nas ništa ne vrijedi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećni postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očaj baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“ (Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu pod oznakom K-12,30/12.) Da je i današnja Crna Gora neobjašnjiva zemlja, potvrđuje vraćanjem vremenu Kominterne i Drezdena, što su u poratnom vremenu predskazali pjesmom: „Oj naprijed, Kominterna, Crna Gora ti je vjerna! Ne vjerujemo u nebesa, već u Lenjina, Marksa i Englesa!“ Mnoge junoše aktuelnog režima okitiće se titulama „doktora nauka“ i „naučno“ će „dokazati“ da je jugoslovenska ideja bila unitaristička, hegemonistička, velikosrpska i okupatorska. Vratiće se Titovo vrijeme, kojem su podigli spomenik, kada su se mnogi širom Jugoslavije kitili doktorskim titulama, ostvarene na bezvrijednom djelu Kardelja. Nestao je Kardelj, i „njegovo djelo“! Ali ostale su titule „doktora nauka“, koje će biti uklesane i na nadgrobnim spomenicima nosilaca. Čitamo da se ovih dana, u zemlji neobjašnjivoj, desilo čudo neviđeno! Rektor Univerziteta u Crnoj Gori uklonio je nadgrobnu ploču pradjeda na kojoj je pisalo da je srpski junak- nosilac zlatne Medalje Obilića i devet ratnih odlikovanja! Treba očekivati da će se praunuk odužiti pradjedu, kojim bi se svako moralan i pametan ponosio, tako što će ga posthumno počasno upisati u partiju praunuka!

---