Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Prva familija me mafijaški progoni, sve što znam znaće sva Crna Gora * Amfilohije: Obnovimo se hristolikom ljubavlju * Prao novac za Kašćelana * Registruju auta kod firme pod istragom * Borac oslobodilac dostojan pamćenja * Bliže se izbori, a DIK nema predsjednika * Probio blokadu, povrijeđena dvojica policajaca
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 14-01-2019

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
DRITAN ABAZOVIĆ - ČELNIK GRAĐANSKOG POKRETA URA:
Snimak na kome se vidi kako Slavoljub Stijepović uzima novac jasno govori da ovo nije zemlja poštenih izbora i da vlast ne proizilazi iz slobodne volje građana.

Vic Dana :)

– Teta Marice, vi mora da ste vrlo jaka žena?
– Otkud ti ta pomisao?
– Pa moj otac kaže da sve muškarce vrtite oko malog prsta.
**********************
Došao Mujo u luna park! Pogodio puškom patku i dobio kornjaču. Sledeći dan opet tako i dobio cvijet. Kaže Mujo:
– Nemoj ti meni cvijet, daj ti meni hamburger ko juče.
****************
Zašto krava pase travu?
Jer nema ruku da smota...
*************
Crkao plavuši auto na autoputu. Zaustavi se kamiondžija pa upita:
– Šta je bilo?
Plavuša:
– Ma taj prokleti vjetar, ugasio svjećice.







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Ljudi i dogadjaji - datum: 2018-12-31 ŽIVOTNA PRIČA DR MIHAILA VUKASA, NAUČNIKA, PISCA I ČLANA BRATSTVA SLOBODNIH ZIDARA ŠVEDSKE
Kardiohirurg velikog srca
Dr Mihailo Vukas Kardiohirurg velikog srca U tom momentu SR Jugoslavija je bila pod embargom. Bilo je to onda kada je Banjaluka tražila boce s kiseonikom za svoje jedanaestoro djece. Prijatelj mi je rekao gdje da se nađemo i kad. Na tom sastanku su mi rekli: Ti ulaziš u masone, a Beograd dobija sve što im treba za hirurgiju u ovom momentu. To je bila prosta jednačina. Tako sam postao mason...
-Čuveni kardiohirurg, pisac, naučnik, istraživač, član Bratstva slobodnih zidara Švedske, suprug Mirjane (djevojačko Bilić) evropske šampionke u sportskoj gimnastici, otac četvoro djece, djed osmoro unučadi... dobitnik brojnih priznanja... Sve ovo samo je fragment bogate biografije dr Mihaila Petra Vukasa. O svom više nego zanimljivom životnom putu dr Mihailo i Mirjana govore za „Dan”...
– Četrdeset i šest godina sam bio hirurg. U rukama sam imao skalpel, držač za igle, makaze, pincetu. Ispred mene bolesna pluća ili srce. Sa to malo instrumenata se rješavalo pitanje, ne života, jer se nije postavljalo pitanje da preživi, već da izađe zdrav. Čak i za kancer, da se uradi na vrijeme i maksimalno da bi čovjek nastavio da živi. Sve to pod uslovom da posluša savjet. Uvijek pri rastanku sam pacijentu pokazivao sliku pluća pušača koji nije stigao do mene, već je slika stigla sa patologije i njegovog ostatka pluća, uz pitanje „hoćeš li ovako da ti šalju slike”. To je vrsta savjeta u obliku male prijetnje, ne radi plašenja, već radi pameti. Taj dio života bio je izazov koji je rijetko ko od moje generacije mogao da priušti. Ja sam u 32. godini već operisao mašinom na otvorenom srcu. U to vrijeme u Jugoslaviji to niko nije radio – prepričava nam dr Mihailo sjećanja iz operacione sale.
Zanat je ispekao u Švedskoj. Humanista i po zvanju i po osjećanju u isto vrijeme je, na neki način, izborio mogućnost da bude primljen u redove Bratstva slobodnih zidara Švedske. Istina, dok nije došlo do pitanja njegovog izbora, kaže, nije ni znao da ono postoji.
– Tad sam saznao glavni i najvažniji motiv rada i života, odnosa prema radu i životu, prema sebi i svojima i cijeloj ljudskoj porodici – u asocijaciji slobodnih zidara. To je porodica, svetinja u mom pravoslavlju. Drugo, to što Svetosavlje kaže i traži, a to je pomozi unesrećenom na bilo koji način.... nije to dovoljno, već treba da pomogneš danas, jer sjutra može da bude kasno. Kako da onda ne budem zahvalan organizaciji koja je to pokazala na djelu. Šta više dodati, nego da sam prihvatio članstvo i nakon toga sam išao u „školu” slobodnih zidara. Ta „škola” opet ima jedan princip, kao i moje pravoslavlje – da unutar porodice slobodnih zidara od dobrog čovjeka napravi još boljeg, da ga dobrotom nadgradi – pojasnio je naš sagovornik.
Dr Vukas ima i svoju stolicu u nauočno-istraživačkoj loži Švedske. Prvi je i jedini stranac za 250 godina postojanja na tom mjestu i sa tom stolicom. I taj stranac je Srbin.
– U tom momentu SR Jugoslavija je bila pod embargom. Nikakvu pomoć naš narod nije mogao da dobije, iako sam molio u Švedskoj, čak i njihovu armiju. Bilo je to onda kada je Banjaluka tražila boce s kiseonikom za svoje jedanaestoro djece. Prijatelj mi je rekao gdje da se nađemo i kad. Na tom sastanku su mi rekli: Ti ulaziš u masone, a Beograd dobija sve što im treba za hirurgiju u ovom momentu. I interna medicina dobija ljekove. I bebe kiseonik.... To je bila prosta jednačina. Tako sam ja postao mason. Život se nekad igra sa ljudima, ali ako znaš da u pravo vrijeme uskočiš u pravi vagon, možeš da stigneš daleko. Ni to ne bi bilo slučajno da iza sebe nijesam imao godine rada i iskustva u Švedskoj. Uspio sam da dopremim boce do Drine, ali je i na Drini bila rampa. Desetoro djece je umrlo, a to su bila i moja, naša djeca. Nisam završio taj posao – i danas sa teškom tugom o ovom događaju priča dr Vukas.
On je sa velikim kontejnerom ljekova prošao do granice. Na stočićima pored pacijenata bili su ljekovi.
– Mnogo sam pomogao strancima, ali preko njih sam pomogao i našima – priča nam dr Vukas.
Sve je to, kaže naš sagovornik, bilo divno do momenta kada je „krštenica rekla da je dosta”. Donekle možeš i dalje više nema...
– Ne možeš da budeš hirurg dovjeka, a da ti svi prsti nisu onako kao što bi trebalo da budu. Zato sam, poslije 46 godina radnog staža, otišao u penziju. Angažovanje je trajalo do moje 74. godine starosti... Sada imam osamdeset – kaže dr Vukas.
– Tog momenta kada sam prekinuo sa hirurgijom, kada sam ostao praznih prstiju, bez skalpela, pincete, držača, morao sam nešto da uradim. Ti prsti su navikli da rade. Nijesam mogao da vrtim prste i čekam da umrem. Počeo sam da pišem o svemu onome što sam doživio za tih osamdeset godina. Uskoro ću imati 22 objavljene knjige. Konac djelo krasi, a rezultat je taj koji se računa – kazao je dr Mihailo Vukas.
A njegov najljepši vez krasi univerzitetske biblioteke... Koautor je udžbenika kardiologije za Beogradski univerzitet koji se i danas koristi... I da se ne zaboravi, njegova supruga Mirjana podsjeća da je dr Vukas doktorskom disertacijom prvi dokazao da su štetne vibracije u turbulentnom protoku krvi.
– On je svoju disertaciju pisao na engleskom jeziku. Pisao je knjige i radove na švedskom, a sada piše i na srpskom. U Švedskoj je radio od 8 do 17 časova i tada su mu na slamčicu dodavali hranu. Nije kao drugi ljekari mogao da ide kući. Imao je svoju kuhinjicu gdje sam mu ja subotom sa djecom odnosila hranu i dovodila djecu u laboratoriju. Držali smo ih da spavaju u korpama u kojima smo donijeli zečeve čije smo srce ugrađivali u staklenog čovjeka i uspjeli da veliko srce zeca radi nepuna četiri sata kao da je u zecu. Cjelokupni projekat je bio veoma skup, pa ni čistačici nije dao da priđe, već sam ja to morala da obavljam – pojasnila je supruga koja požrtvovano prati supruga i naučnika dr Vukasa tokom dugog zajedničkog života.
Dr Mihailo Vukas je za taj eksperiment dobio pomoć u opremi za snimanje sa Tehničkog fakulteta u Švedskoj, Odjeljenja za svemirska istraživanja. Oni su učesnici NASA projekata.
– Kažu, iver ne pada daleko od klade. Za našim porodičnim stolom imamo pet doktora nauka. Pa šta čovjek hoće više? Imam i osam unučadi, živa baka, živ ja... Imao sam zadovoljstvo da živim u svom vijeku, u svom vremenu, a imam zadovoljstvo i privilegiju da budem dio i vašeg doba – zaključio je dr Mihailo Vukas.
Aleksandar ĆUKOVIĆ





​Šampionka u sportu požrtvovana saputnica
Profesionalni život dr Vukasa je povezan: hirurgija, slobodno zidarstvo i nauka. Ali, poseban ponos i iskra u oku zasija kada govori o supruzi Mirjani, koja je bila prvak Evrope u Parizu. Dr Mihailo ističe da su jugoslovensku zastavu isticali najvisočije zbog njenog sportskog uspjeha u Parizu, a u Geteborgu kada je on doktorirao pred univerzitetom.
– Bila sam prvakinja Evrope od 1963-1965. u sportskoj gimnastici, kao što je Cerar istovremeno bio u muškoj kategoriji. Jedini smo on i ja te 1963. godine bili prvaci Evrope. On se takmičio i osvojio u Beogradu, a ja u Parizu. Jugoslavija ni prije, ni poslije toga, nije imala takav razultat ni u muškoj, ni u ženskoj konkurenciji. Pored toga, on je bio višestruki prvak i od njega je počelo da se bira sportista godine. Ja sam tri puta bila prvakinja Jugoslavije. Takmičila sam se i na Univerzijadi, na sletovima... Bila sam na tri evropska prvenstva. U Krakovu sam bila u finalu na preskoku, a sledeće godine u Lajpcigu na razboju, a u Parizu na gredi dobila srebrnu pored one zlatne medalje. Učestvovala sam i na Olimpijadi u Rimu kada su naši fudbaleri osvojili medalju. U to vrijeme se uvijek išlo na takmičenja drugih. Ako ne treniram, onda idem da navijam za naše. To je bilo pravilo onog vremena. Naša vremena su bila takva da smo svi bili čisti amateri. Mi smo iz ljubavi to radili...– ispričala nam je jugoslovenska šampionka Mirjana Vukas.

Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"