Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Prva familija me mafijaški progoni, sve što znam znaće sva Crna Gora * Amfilohije: Obnovimo se hristolikom ljubavlju * Prao novac za Kašćelana * Registruju auta kod firme pod istragom * Borac oslobodilac dostojan pamćenja * Bliže se izbori, a DIK nema predsjednika * Probio blokadu, povrijeđena dvojica policajaca
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 14-01-2019

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
DRITAN ABAZOVIĆ - ČELNIK GRAĐANSKOG POKRETA URA:
Snimak na kome se vidi kako Slavoljub Stijepović uzima novac jasno govori da ovo nije zemlja poštenih izbora i da vlast ne proizilazi iz slobodne volje građana.

Vic Dana :)

– Teta Marice, vi mora da ste vrlo jaka žena?
– Otkud ti ta pomisao?
– Pa moj otac kaže da sve muškarce vrtite oko malog prsta.
**********************
Došao Mujo u luna park! Pogodio puškom patku i dobio kornjaču. Sledeći dan opet tako i dobio cvijet. Kaže Mujo:
– Nemoj ti meni cvijet, daj ti meni hamburger ko juče.
****************
Zašto krava pase travu?
Jer nema ruku da smota...
*************
Crkao plavuši auto na autoputu. Zaustavi se kamiondžija pa upita:
– Šta je bilo?
Plavuša:
– Ma taj prokleti vjetar, ugasio svjećice.







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Ljudi i dogadjaji - datum: 2018-12-31 KNJAZ NIKOLA I VASA PELAGIĆ – OD POČASTI JUNAKU DO PROTJERIVANJA SA CETINJA
Buntovnik je morao „okrenuti niz Krstac”
Knjaz Nikola Buntovnik je morao „okrenuti niz Krstac” Ćosanje knjaževog doglavnika sa Vasom Pelagićem, njegovo ismijavanje i nipodaštavanje kao junaka i čovjeka, „i to po njegovom odlasku”, teško su pali vojvodi Simu Popoviću – takvo dvoličnjaštvo rušilo je u njemu predstavu o crnogorskom viteštvu, čojstvu i junaštvu Pelagićeve slobodarske ideje bile su trn u oku srpskom režimu – javno je raščinjen, zatvoren u ludnicu i osuđen na robiju. Poslednje dvije godine života proveo je u zatvoru u Požarevcu, gdje je i umro 1899. godi
Ne samo u istoriji naroda bivše Jugoslavije, već i na Balkanu, teško je naći tako značajnu ličnost kao što je bio Vasa Pelagić – svuda gdje je živio bio je omalovažavan, proganjan, zlostavljan, zatvaran (izuzev Rusije), a narodu je činio samo dobro. Pelagić je srpski političar – revolucionar, (jedan od prvih pobornika ideje socijalizma u Srbiji i na Balkanu), publicista, prosvjetni radnik i narodni ljekar.
Rođen je 1833. godine u selu Žabari, u Bosni. Bogosloviju je upisao u Beogradu 1857. godine, nakon čega je otišao Moskvu gdje je studirao istoriju medicine, a po povratku iz Rusije vraća se u Banja Luku i postaje upravnik Bogoslovije. Turske vlasti su ga optužile za nacionalizam i protjerale u Malu Aziju – osudile su ga na 101 godinu robije. Zahvaljujući Rusiji vratio se 1871. u Srbiju.
Učestvovao je u radu Ujedinjene omladine srpske i predsjedavao je na njenoj Skupštini u Vršcu, a odatle ide na Cetinje i učestvuje u pokretu Družine za oslobođenje Srpstva. Dolazi u sukob sa knjazom Nikolom i 1872. odlazi u Novi Sad, a sledeće godine boravio je u Gracu, Trstu i Cirihu i tada se odriče vjerske službe.
Zbog učešća u bosansko-hercegovačkom ustanku 1875. godine (posebno je insistirao na njegovoj socijalno-oslobodilačkoj ulozi) austrougarske vlasti osudile su ga na smrtnu kaznu koja je zamijenjena internacijom. Odlazi u Srbiju, gdje je među prvima organizovao proslave Prvog maja.
Pelagićeve slobodarske ideje bile su trn u oku srpskom režimu – javno je raščinjen, zatvoren u ludnicu i osuđen na robiju. Poslednje dvije godine života proveo je u zatvoru u Požarevcu, gdje je i umro 1899. godine.
Idejama koje je objavio u svojim knjigama, brošurama i novinskim člancima, puno je uticao na radničke i seljačke mase u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Bugarskoj.

„Doček” na Cetinju

Pelagić je „svečano primljen kao veliki junak”. Na knjaževu odluku o određivanju naslednika, Pelagić, veliki buntovnik i protivnik svake tiranije, nenaviknut da povlađuje moćnicima, reagovao je, i to u prisustvu crnogorskih glavara, na svoj način.
Rekao je:
„Monarhija je samo za volove, a Crnoj Gori bi bilo najbolje da se proglasi republikom”.
Knjaz Nikola je dreknuo:
„Sva Evropa pristaće na naslednika koga ja odredim”.
„Mene se ne tiču šta evropski volovi priznaju. Ali ljudi od razuma i pravde neće priznati monarhiju”, uzvratio je Pelagić.
„Za 24 ure da te moje oko nije vidjelo na Cetinju”, glasila je knjaževa naredba.
Da se ne bi zamjerili gospodaru, svi su prolazili pored Pelagića kao da ga nijesu nikad poznavali.
Pelagić je morao brzo da napusti Crnu Goru – doživio je istu sudbinu kao i drugi Srbi dođoši. I njega je, kako bi rekao Savo Đurašković, oduvao „hladan grbin” koji je počeo da duva iza Lovćena.
Kao „Zmaj Jova, Laza Kostić, Matavulj, Ljuba Nenadović, Batut i drugi dobri Srbi i karbonari, s kabanicom preko ramena” i Pelagić je morao „okrenuti niz Krstac”. (Đurašković, 1924: 24.)
U pismu upućenom knjazu Nikoli (2. marta 1872. godine) vojvoda Simo Popović, zaljubljenik u Crnogorce i Crnu Goru, ali i vrstan opservator i analitičar prilika na Cetinju, žalio se da na dvoru „njeki ovdje ne gledaju Srbe sa strane najljepšim okom”. Razočaran držanjem pojedinaca iz knjaževe svite prema Srbima – dođošima, S. Popović navodi, kako su se prema Vasi Pelagiću ponijeli na dvoru.
„Kad je Pelagić odavde polazio, u Dvoru V. Sv. je jedan otmeni gospodin nazdravio mu, kao rijetkom Srbinu i sablji kakva još nije dolazila u Crnu Goru. Naivni Pelagić primio je siromah to za gotov novac, no ja ne samo da sam vidio, gdje onaj isti gospodin, isto vrijeme namiguje na druge, nego sam još po odlasku Pelagićevu čuo kako je govorio, da je Pelagić skitačina i lažavčina, koji je došao da larma ovdje gdje se to trpi, a na drugom mu mjestu to ne basta. Neću nipošto braniti pretjeranosti Pelagićeve, ali mnogo manje mogu mi se dopasti onakve riječi za leđima jednoga čovjeka. Vašoj Svjetlosti bi se izvjesno dosadilo već čitati, kada bih ja po redu sve navodio, iz čega se jasno vidi, da `lacmani` nijesu sasvijem mili gosti ovdje. Dosta da ja imam dovoljno uvjerenja o tome i ja sam bio u pošljednje vrijeme prinuđen izbjegavati sa svakijem bliski odnošaj. Ali takav položaj morao je meni postati težak i dosadan, jer sam se naučio i na društveni život i na druževni rad. Kod nas u Vojvodini, pa i u Srbiji organizovane su stranke i svakome članu stranke otvoreno je široko polje rada. Tako je isto i sa društvenim životom. (Zapisi, 2. 3, 1872: 284.)

Kako su pozivani
srbijanski oficiri
u Odžakliju

Popovićevo razočaranje u knjaževo okruženje, (u ponašanje njegovih doglavnika, ulizica, uvijek spremnih da se dodvore gospodaru, sprdajući se s drugima, koji mu nijesu bili simpatični, ili su mu se zamjerili), bilo je veliko. Idealizovana slika koju je vojvoda Simo imao o Crnoj Gori i Crnogorcima nije se mogla uklopiti u krajnje primitivnu stvarnost crnogorskog dvora i neprikriveno nipodaštavanje stranaca – dođoša iz Srbije, ili iz srpskih krajeva pod Austrijom, na koje su cetinjski glavari gledali „preko ramena”, sa neskrivenim omalovažavanjem i velikom željom da se što više ocrne i ponize.
Ismijavanje Srba dođoša u knjaževoj odžakliji bila je ustaljena praksa – i sam je knjaz dajući primjer drugima znao da nipodaštava predstavnike zvanične Srbije koji su boravili na Cetinju. Znao je crnogorski gospodar, u trenucima dobrog raspoženja, da među okupljenima u odžakliji, iznenada nekom od perjanika vikne:
„Pozovi mi tog i tog oficira”, dodajući, uzgredno, ali nezaobilazno, „srbijanskog krmka”.
Ćosanje ovog knjaževog doglavnika sa Vasom Pelagićem, njegovo ismijavanje i nipodaštavanje kao junaka i čovjeka, „i to po njegovom odlasku”, teško su pali Popoviću – takvo dvoličnjaštvo rušilo je u njemu predstavu o crnogorskom viteštvu, čojstvu i junaštvu.
Još 1872. godine, kada piše ovo pismo knjazu Nikoli, Popović je shvatio da se na dvoru crnogorskom i u njegovoj okolini mnoga toga promijenilo, da ova nova knjaževa svita nema mnogo zajedničkog sa onim starim Crnogorcima koji nigdje, nikada i nikome ne bi uradili ono što je taj „otmjeni gospodin” učinio Vasi Pelagiću.
U pismu knjazu – gospodaru S. Popović ne krije svoje potpuno nezadovoljstvo pozicijom i tretmanom koji ima na Cetinju.
„Meni je – veli on – jako teško, što vidim da sam ovdje smatran više kao `lacman` nego kao pravi, pošteni, oduševljeni Srbin, odan i srcem i dušom ovoj zemlji i V. Svijetlosti”. (Zapisi 2. 3. 1872:287.)
Popoviću ništa ne promiče: uočio je da i knjaz nije uvijek jednako raspoložen prema njemu, a i drugi Crnogorci, vidjevši knjaževo nezadovoljstvo, „dure” se prema njemu, misleći da će tako njemu „ugoditi”.
Podanički, udvorički mentalitet počeo se stvarati uveliko u Crnoj Gori – biće to gotovo nepremostiva prepreka stvaranju lične i građanske kuraži pojedinaca i veliki podsticaj crnogorskom separatizmu.
Borivoje Ćetković


Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"