-Piše Milisav Popovic

Te noći...
-Hvala ti, brate - nalegnu plećima kad ga zagrli, falila mu je bliskost sopstvene krvi.
-Imam i ovo... - ispruži dvije izrezbarene čuturice. Zasta na tren -... Ova, ova je za tebe - nakači mu za kaiš crvenu, plavu zapasa za svoj lijevi bok - Naručio sam da nam ih posebno izrade, obje imaju grb lordovije. I očevo ime.
Grlo mu se stegnu. Ali suzi ne dade da kane... „Kakvi su ti planovi?” - upita starijeg brata.
-Ostaću ovdje večeras... ako se slažeš?
-I te kako - potapša ga po ramenu - Hoćeš da se spustimo do gostione?
-Imam bolju ideju... šta misliš da krenemo na veprove?
-Večeras?
-Što da ne! Mirna je noć... sigurno ih ima blizu klanca - spusti pogled - Otac bi to volio, znaš.
Otac bi to zbilja volio... misao koja mu podgrija uspomene.
* * *
Klanac je bio prirodna granica - dijeleći lordoviju od ostatka svijeta. Sa sjeverne strane se oburdavao visoki lakat i grubo zaranjao u podivljalu rijeku - što je i ljeti bijesna pjenila po obalama. Sa južne strane se isprsila šuma. Divna, gusta i puna starog mraka. Između to dvoje nalegao široki put predviđen za vučna kola. Rijetko se koristio, ali je bogomdan bio za izvlačenje divljači na čistinu.
Kretali su se sporo, udubljeni u priču sa pregršt nedovršenih rečenica... a u svakoj je bilo nešto od oca. Od njegove smrti... i ponosnog lordovskog života. Mjesec im je otvorio pristup pogledu, pa su mogli i list da vide kako se uvija na noćnom beharu.
Sve je mirisalo na spokoj. Ni traga od životinja. Nekako i zaboraviše zbog čega su i krenuli put lakta. Najednom... režanje.
Stariji brat ga naglo povuče i zaustavi. Podiže pogled do krošnje.
-Tamo!
A gore... među granama... dugačka prilika pasjeg izgleda... sa tijelom nalik ljudima, ali glava... glava prepuna sječilica.
-Psoglavac! - uhvati se za usta da ne krikne.
-Otkud ovdje? Daleko od groblja.
-Psst! - dade mu znak da se polako povuku unazad - Neće nam ništa... hrani se samo mrtvacima. Lagano... idemo korak po korak. Ne skidaj pogled sa drveta.
Zvijer, okupana mjesečevim plaštom, njušila je po vazduhu. Izgledalo je kao da miriše zvijezde i bira koju bi od čopora da odvoji i zakolje.
-Samo polako... - povlačili su se unetremičeno zureći u čudovište - Samo polako.
U trenu, tako kratkom... tako užasno kratkom, paklena prilika naglo skrenu pogled sa neba i usmjeri ga dolje, na drum - na braću. Namirisao je! Nešto je namirisao! Vilica zinu, pljuvačka ovlaži očnjake... zacokta.
I prije nego što je mlađi brat uspio da krikne „Bježimo!”... psoglavac se vinuo; i prije nego što je uspio da se okrene i odgurne brata u stranu, jake čeljusti se zariše u vrat. Monstrum ga odgurnu nekoliko metara dalje, alavo kidajući bratove žile i srčući čerečeći lice.
Krkljanje... zarobljen vapaj... i vrela krv zamirisa na laktu kolskog druma.
-Brateee! - ovaj se ugruvan osovi na noge i poletje goloruk put psoglavca.
Nije znao otkud mu snage. Ali ga udari leđima, jednom - odvoji ga od žrtve, osakaćeno tijelo pade... drugi udar - zvijer se rasrđeno zatetura i urliknu... treći put ga odgurnu svom silinom, toliko da mu rame puče - monstrum se stropošta niz liticu. Mračne sile rijeke ga dočekaše - i nisu mogle biti surovije. Klanac se naguta đavolovine.
Gore, na ivici, mlađi je pokušavao da oživi brata starijeg. Da ga načini živog od mrtve hrpe.
* * *
Bila je zora kada ga je na rukama donio do lordovskog zdanja. Trag krvi se vukao za njima, poput prediva crvenog, oteglog sjaja.
Izletješe svi. Prva njegova žena. U trku i vrištanju shvati da je udovica postala. Za njom djeca, pa posluga i nekoliko trgovaca što su se tu zatekli da preuzmu novac.
-Šta si mu uradio! - vrištala je - Šta si mu to uradio?! - vukla je ohlađeno tijelo iz bratovog zagrljaja.
-Bio je to... bio je to... psoglavac - uspio je da izusti prije nego je izgubio svijest i stropoštao se pored brata. Kao kroz maglu je čuo kako kućepazitelj izgovara „Trči! Trčite odmah! Javite dolje da je nastradao stariji sin! Jao, koja nesreća! Samo dva dana nakon upokojenja oca!”
I još nešto je začuo... još samo jednu stvar, koja ga je zaboljela oko srca:
„Sad je najmlađi sin preostao. Postaće lord. Njegova je lordovija.”
* * *
Noć prije lova.
Žena ga je stiskala za lice dlanovima i oštro izgovarala.
-Moraš biti ti, čuješ li! Moraš! - nijemo je gledao, dok je u slogovima ponavljala - Ti moraš postati Lord. Sad kad starog smrada više nema, dolazi naše vrijeme. Onaj balavac ne zaslužuje grb. Čuješ li me!
Ćutao je.
-Slušaj me dobro... Iznad klanca se pojavio Psoglavac... izgleda da se odvojio od svojih i lunja šumom. Evo ti dvije čuturice... u plavoj se nalazi prst mrca. Reci bratu da si ih naručio kao lordovsku oznaku. Ubijedi ga da odete u lov... Zvijer će namirisati šta je u posudi, i razbucaće ga. Tebe neće dirati. U crvenoj je sveta vodica. Zaštitiće te od demona. Razumiješ? A sad kreni... i nemoj da pogriješiš - klimnu i krenu put kuće mlađeg brata.
Ali, tja... pogriješio je sa bojama... (Autor je književnik)

---