Pa mi vele „napiši Biso nešto lijepo, Nova je godina”, čuš ko da sam ja Deda Mraz. Nema toga kod Bisenije, surovo sam realna, kritična i samokritična i moram opalit jezikom po svemu što mi smeta il` što primijetim. Ada ne može sve bit` ružičasto i krasno, mora neko primijetiti i rupu i propust. I ono manje lijepo i ono nikakvo. Eto, recimo vidjela sam kako smo svi u Novu ušli sjajno, nasmijano, vedro, čilo, našminkano, nacifrano, a za mnoge od njih stari bi rekli „crna mast mu iz očiju viri” ili „ni vrelu mu krtolu iz ruke uzeo ne bih a ne u kolo sa njim”, ali ispod slika uredno udaren lajk i koment. Molim lijepo, a na slici sreća do Australije, osmjeh do Moskve, sjaj do Pariza, a glupost do beskraja. I stišale su se strasti i krenuli smo na poslove, da, samo su rijetki imali mudrost i hrabrost pa spojili ove divnosti praznične i tamo će tek pred kraj januara opet u mašinu. Ko je tebi kriv Biso što nisi kakav diktator, pardon direktor, pa da daš sebi povišicu i odmor, nego mali miš koji samo sluša, pokorno i prećutno. E, Biska lijepa, nisi htjela slušati kad si bila mala sad ti ga eto tako.
No, ne pitah vas, da niste donijeli kakvu odluku, strašnu, sad u Novoj, recimo da prestajete pušiti ili ste počeli neku novu dijetu, odlučili da promijenite posao, stan, neke navike. Realno za dijete je još rano, te odluke padaju tek nakon Božića (kad prođu svi praznici, i sve sarmice, pršutica i prasenca, turšijice. Realno, februar je mjesec da se počnu dijete - razne i rigorozne, i da se od njih isto tako i odustane vrlo brzo, i da se o njima ne govori, ako se može ikako.
Počeo je i raspust, i sezona „majko meni je dosadno, ja ne znam šta da radim, tako mi je sve smaračina“..Ja lijepo ovu djecu ne razumijem, njima je sa 9 i 14 godina dosadno, a kako brate moj. Ja sam sa 9 imala još imaginarnog druga, igrala se glumica i pjevača, bila i kupac i prodavac, pravila kolače od blata, igrala žmurke,planova, lastike, penjala se po drveću, danas nemaju pojma... Prilijepljeni im prsti i oči za svjetleće ekrane i opšta histerija nastaje kada se baterija spušti ispod 50 odsto, nastaje panika, histerija, strah, zamisli da se ugasi telefon dok se gleda neki lajv, mislim da bi tu bilo svega od plača, aritmija do slomljenih srcadi. Zato su tu eksterne baterije, dodatna oprema, da mir i blagostanje vlada svijetom.
A kakvi ste mi sa ovom hladnoćom? Baš volite zimu i zimske čarolije i radosti. Ja od zime volim samo snijeg na razglednicama i prokuvano vino, i to ponekad, vrlo rijetko. Ne kapiram kad neko kaže „baš je lijepo zahladnilo, još samo snijeg da padne”. A kako prijatelji, pa obučeni smo slojevito, ko kreteni, na nas robe kao da smo putujući butici, uz sve dodatke, šal, kapa, rukavice, termo podgaće, helanke i grilonke i opet hladno. Vunene čarape ne pomažu al` zato svrbe i peckaju za medalju. Dobra stvar je što nema depilacija i epilacija, pa su kudrave žene malo opuštenije.. E ko mi se ljetos požali da mu je vruće, nema što, neće ga bit među mojim prijateljima, što ovim pravim, što elektronskim. Idite smrznite se neđe, ne zanimate me.
Jedina zimska radost je kisjeli kupus i rasol. Moj svekar je velemajstor. Još da kupus „nadođe” i da se gostimo. E to je čarolija.
I eto, stigla je još jedna Nova, a sve je zapravo staro i isto. Što bi moj mlađi genije rekao, slavimo što smo stariji, to nije logično. Mnogo toga nema logike ali ajde, živimo. No da preguramo ovaj januar, pa ćemo lako. Objektivno ima trideset jedan dan, a subjektivno kao da traje dva mjeseca, nikad mu kraja. I svi smo pred kraj smoreni, dekintirani i neveseli. Platu i po tanji, pet šest kila deblji i ništa crveno da sluti na radost, a slavlja tek predstoje. Kažem vam ja drugari, nađimo mjeru, u mjeri je spas, no Bisku niko ne sluša.
Hajte,odoh sad pa se javite, bisenija.hasimotovic@gmail.com. I volim vas, al` mi hladno, a na hladnoći se sve skupi, pa i ljubav mora malo.