Kad govorimo o ishrani, obično razmišljamo o sastavu i količini obroka, te eventualno o prehrambenim navikama. Iako ponekad komentarišemo da neko jede brzo, a neko sporo, rijetko zapravo razmišljamo o načinu jedenja. Na primjer, ni mi odrasli nemamo stalno na umu da probava počinje već u ustima i da bi hranu trebalo žvakati duže nego što inače radimo.
SVAKI POČETAK JE TEŽAK
Već prvi način hranjenja djeteta, dojenje, nosi mnoštvo izazova kao što su briga je li dijete dovoljno pojelo, i pronalaženje optimalnog položaja dojenja. Većina stručnjaka za dojenje preporučuje da za sledeći korak — uvođenje dohrane, pričekate dok beba napuni barem mjesec dana i potpuno savlada dojenje. Ako se vraćate na posao, počnite hranjenje adaptiranim mlijekom barem dvije sedmice ranije, da biste se oboje navikli. Sisanje mlijeka iz flašice zahtijeva drugačije pokrete usta i jezika u odnosu na dojenje, stoga dajte djetetu vremena. Pritom su osnovni savjeti:
- djetetu ponudite bočicu uveče nakon redovnog hranjenja da se navikne na cuclu; počnite s malom količinom majčinog mlijeka, otprilike 15 ml;
- ako se dijete lako zagrcne, pokušajte s cuclom koja je slabije protočna;
- neka neko drugi da djetetu prvu bočicu jer onda neće biti zbunjeno što ga majka ne hrani;
- nastojte biti izvan kuće jer će dijete teško prihvatiti flašicu kad može namirisati majku.
PRSTIĆI U AKCIJI
Kada dijete može samostalno stabilno da sjedi i spontano počne da vježba ono što radi pinceta, tj. da pokušava da spoji palac i ostale prste da bi uhvatilo neki predmet, vrijeme je da ga poslužite zalogajčićima hrane, a to se obično događa u sedmom ili osmom mjesecu života. Prelaz sa kašičice i cucla na jedenje prstima može biti frustrirajući proces i za vas i za dijete (djetetu ispada hrana iz ruke, a vi kasnije morate da očistite nered). Srećom, u tom periodu aktuelni su i drugi načini jedenja, pa nemojte praviti oštre rezove. Djetetu se mogu ponuditi kašice u praktičnoj vrećici na istiskivanje. Ovakav tip ambalaže djeci je zanimljiv, te ih ohrabruje da se hrane stamostalno, a učenje možete praktikovati doslovno bilo gdje — od parka do plaže ili dok šetate gradom. Kad se počinje sa čvrstom hranom, većina djece isprva samo zahvati hranu šakom i prinese je ustima. Obično između 9. i 12. mjeseca dijete će posve savladati potreban zahvat i moći će da podiže manje komade kao što su zrna graška.
Kako djecu ohrabriti
da sama jedu?
Kao i ostalu hranu, ovakve zalogajčiće valja dati djeci samo kad sjede, ne dok puze, igraju se ili trče naokolo. Budući da zubi još nisu sasvim razvijeni, poželjno je da ponuđena hrana bude takve konzistencije da se može rastopiti u ustima djeteta, dakle da nije potrebno žvakanje. Za početak, rasporedite 4 ili 5 komadića na plastični tanjir ili na dječji stočić na stolici za hranjenje. Kad počinju da jedu sama, djeca svu ponuđenu hranu često pokušaju da odjednom stave u usta ili odbiju ponuđeno tako da svu hranu jednim pokretom ruke bace na pod. Stoga je pametnije servirati manje porcije i dodavati još hrane kako dijete jede. Takođe, možete uhvatiti komad hrane prstima pa podstaći dijete da prihvati vašu ruku i privuče je do svojih usta, ili držati hranu na dlanu i dati djetetu da je uzme s njega.
PRIPREMA MALIH ZALOGAJA
Da bismo djetetu pomogli da uhvati klizavo voće, kao što su banana i kruška, možemo ga posuti „prašinom” koju dobijemo mljevenjem cijelih žitarica. Počnite s hranom koju je dijete dobro prihvatalo u obliku pirea dok je bilo hranjeno na kašičicu i u dovoljno malim kockicama i komadićima da bi se izbjeglo gušenje. Ponudite mu čvršću hranu kao što su sir, kuvano povrće i vrlo zrelo voće u veličini zrna graška. Kao što je već rečeno, izbjegavajte hranu koja se ne može rastopiti u ustima, zalijepiti za desni ili lako dospjeti u dušnik. Ne preporučuju se nekuvano suvo grožđe, cijela zrna graška, svježe čvrsto voće i povrće kao što su šargarepa i jabuka, te komadi mesa. Prošlogodišnje istraživanje Univerziteta Svonsi utvrdilo je da za djecu nakon 6. mjeseca života rizik od gušenja kad samostalno jedu nije veći u odnosu na hranjenje djeteta na kašičicu.
REDOSLED I BONTON
Dijete mora naučiti samostalno da jede, ali pritom nemojte da bude samo. Hranjenje je i socijalni čin. Bitno je takođe da odrasla osoba koja nadzire hranjenje razlikuje simptome (najprije zvukove) gušenja i podrigivanja. Preporučeni je raspored uvođenja pribora za jelo: kašika pa viljuška, i to manje veličine i težine, te zaobljeni oblik da dijete njima može lako da barata i stavi ih u usta. Kao i u drugim aspektima odgoja, i pri jelu djetetu treba dati dobar primjer i pohvaliti ga kad pravilno jede. Iako ima svoju posebnu stolicu, preporučljivo je da ne jede posebno, nego sa ostalim članovima porodice. U zavisnosti od uzrasta, po mogućnosti i barem neku od namirnica koje ostali jedu. Zajedničko jedenje, po mnogim studijama, pojačava emocionalnu povezanost unutar porodice i trajno će djetetu stvoriti pozitivnu asocijaciju na hranjenje.
USVAJANjE DOBRIH NAVIKA
Mnoga uvjerenja i navike vučemo iz djetinjstva. Stoga se na vrijeme pobrinite da djeci zdravo hranjenje postane sasvim prirodno. Evo nekoliko trikova kojima je to moguće postići:
- povedite dijete u prodavnicu zdrave hrane i omogućite mu da samo odabere voće ili povrće po volji;
- naučite djecu razlici između užine i poslastice: užina mora biti zdrava i obavezan je dnevni obrok, a poslastice se jedu u posebnim prilikama;
- ako ste na izletu, putovanju ili u šetnji, nemojte kupovati ono što vam se nudi na usputnim štandovima i u prodavnicima, radije ponesite hranu pripremljenu kod kuće ili provjerene gotove kašice u vrećici na istiskivanje koje djeca samostalno mogu da jedu;
- prošlo je vrijeme kad je vredjelo pravilo „treba pojesti sve iz tanjira”, neka dijete jede dok se ne zasiti;
- uključite dijete u kuvanje jer su mnoge studije pokazale da je veća vjerovatnoća da će htjeti da jedu zdravu hranu ako su je sami pripremili;
- započnite takmičenje sa svojom djecom tako da onaj koji pojede najviše voća u nekom periodu dobije neku nagradu.