-„Velika je nesreća kad čovjek ne zna šta hoće, a prava katastrofa kad ne zna šta može”, govorio je srpski književnik Jovan Dučić. Kočnice koje namećemo sebi u djetinjstvu, a posebno tokom odrastanja, sumnjajući da nešto nismo sposobni da uradimo prije i nego što bismo i probali i uvjerili se da nešto „jeste ili nije za nas”, mogu imati dalekosežne posledice u zrelim godinama.
Kako u razgovoru za „Dan” objašnjava psiholog Zorana Vuković, prevelika nesigurnost donosi više štete nego koristi i jednako je destruktivna kao i višak neracionalnog samopouzdanja koje najčešće prerasta u bahatost i aroganciju.
– Osjećaj nesigurnosti razvija se u ranom djetinjstvu, a u pubertetu je gotovo redovna pojava, kod tinejdžera koji manjak samopouzdanja manifestuju pred okolinom pretjeranom sigurnošću u sebe i svoje potencijale – kaže psiholog Vuković. – U porodicama u kojima roditelji pred djecu postavljaju nerealne i pretjerane zahtjeve, koji sve probleme sa djecom rješavaju kažnjavanjem i agresijom, mnogo je više nesigurne djece nego u porodicama u kojima ima dovoljno podrške i razumijevanja. Čak i kada dijete ne trpi kažnjavanje ili agresiju, ali je zanemareno od roditelja, ono može da odraste u osobu koja će stalno sumnjati u sebe i svoje mogućnosti, jer nije adekvatno stimulisano u najranijem dobu.
Kako se manifestuje osjećanje nesigurnosti u zrelom dobu?
– Dijete koje u porodičnom okruženju nije steklo sigurnost najčešće u životu pronalazi osobe i situacije koje „hrane” njegovu nesigurnost, jer je to njemu poznat teren i ono se ne usuđuje da se upusti u interpersonalne odnose koji će ga obogatiti podrškom, ljubavlju i razumijevanjem, niti će se odvažiti da se bavi poslovima koji mu mogu donijeti uspjeh. S jedne strane, nesigurna djeca rastu u ljude koji će tragati za drugima koji će ih povrijediti; s druge strane, često imamo situaciju da nesigurna djeca koja su izrasla u nesigurne ljude postavljaju sebi tokom života nerealne zahtjeve i ciljeve da bi se iznova suočila sa neuspjehom i tako potvrdila tezu iz djetinjstva, da „nisu dovoljno dobra” za neki posao. Ali, ne bi trebalo zanemariti ni pretjerano samouvjerene osobe čije ponašanje može da bude okarakterisano kao bahato i arogantno, jer se često ispostavi da se iza upravo takvog ponašanja krije mnogo veća nesigurnost nego kod osoba koje se snebivaju da se okušaju u nečem novom.
Kako napraviti balans između nesigurnosti i pretjerane samouvjerenosti?
– Po definiciji, samopouzdanje je svjesnost osobe o vlastitoj vrijednosti i povjerenju u sebe. Takođe, ono podrazumijeva i preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, kao i prihvatanje nepovoljne situacije i volje da se iz te nepovoljne situacije nešto nauči. Osoba koja je sigurna u sebe svakodnevno promatra svoje reakcije i otkriva koji ljudi i situacije je raduju, a šta je ono što je rastužuje. Kada shvati šta provocira da se osjeća loše i zbog čega sebe doživljava kao nesigurnu osobu, ona pokušava da razotkrije pozadinu i da prihvati činjenice. Istina, teško je prihvatiti svoje mane i nije baš prijatno preuzeti odgovornost za loše postupke, ali to je dio procesa sazrijevanja. Važno je razdvojiti činjenicu da u nečemu nismo dovoljno dobri od naše cjelokupne ličnosti; ukoliko nešto ne radimo dobro, to ne znači da ne vrijedimo kao ličnost, već da nemamo razvijenu određenu osobinu ili vještinu. Kada radimo na savladavanju te vještine, udaljavamo se od nesigurnosti kao oblika ponašanja.
Čini se da su nesigurne osobe vječiti gubitnici, a samopouzdane osobe vječiti dobitnici i pobjednici u svakoj životnoj situaciji?
– Osobe koje su nesigurne u sebe biraju dva oblika ponašanja – ili se povlače u sebe i drugima se „sklanjaju sa puta” ili po svaku cijenu teže da se predstave kao superiorne da se ne bi osjećale odbačeno. Zdravo, racionalno samopouzdanje podrazumijeva prihvatanje neuspjeha tako da ga ne izjednačavamo sa našom ličnošću. Osoba koja je sigurna u sebe nikada neće reći „ja sam neuspješna”, već „ovoga puta nisam uspjela”, ostavljajući prostor da razmisli šta bi trebalo da uradi da bi došla do uspjeha. Ona sebi uvijek daje šansu, oslanjajući se na pređašnje iskustvo. Samopouzdane osobe iskreno vole sebe, za razliku od nesigurnih koje se ne usuđuju da zavole svoje vrline i porade na ispravljanju svojih mana. Samopouzdani ljudi jesu dobitnici i pobjednici u svakoj životnoj situaciji jer su spremni da se suoče sa svojim „slabim tačkama”, voljni da se mijenjaju i hrabri da odgovore na izazove koje život iz dana u dan donosi. Oni ne okreću glavu, niti kinje sebe kada se nešto ne dogodi po njihovom unaprijed zamišljenom scenariju; oni se trude da spoznaju gdje griješe i daju sve od sebe da to isprave.
Snežana Moldovan