-Piše Vojislav Bulatović

Na ovo pitanje je teško dati brzi odgovor jer je suviše kompleksno zato što je i savremeni grad pravi univerzum, pogotovo su to veliki gradovi. Mi velikog grada nemamo, jer smo naprosto limitirani malim brojem stanovnika u državi. Međutim, multifunkcionalnost gradskog organizma i manjih gradova traži multidiscipliniran odgovor (sociologa grada, ekonomista, urbanista, politikologa, socijalnih psihologa, pravnika, antropologa, ekologa itd.). Kod nas su zasad najglasniji političari koji su punoljetne stanovnike preveli u svoje izdijeljenje tabore kao političku podršku njihovim projektima i programima. Oni počesto žale što ih građani čvršće ne slijede i što nemaju izgrađenu građansku političku svijest. Ekolozi ih optužuju za nemar i neodgovornost tj. za nizak nivo ekološke svijesti. Urbanisti ih prozivaju što svoj grad ne doživljavaju kao svoj dom kad je u pitanju neki urbanistički problem (rasprave o GUP-u i DUP-u)... U traganju za odgovorom kako živimo u gradu ima posla za istraživače mnogih struka pa bi bilo korisno realizovati različite multidisciplinarne projekte ze veće gradove.
Ovdje se postavlja i pitanje odnosa države i njenih institucija prema gradskoj organizaciji življenja.
U antičkoj Grčkoj država je pokrivala prostor jednog grada (polis: grad – država). Naša država ima tendenciju da bude neka savremena replika tog primjera. Glavni grad je glavni,,usisivač“ našeg do juče raštrkanog stanovništva po brdovitom reljefu Crne Gore. U tome mu pomažu,,stanice za presjedanje“: ostali gradovi i varoši, naročito, oni na sjevernoj strani. Pošto smo se, uglavnom, uspjeli osloboditi seoskog stanovništva, sada imamo građane raspoređene da žive i rade u Podgorici i drugim manjim gradovima na sjeveru i na Primorju, koji (bar veći dio) u mnogo čemu zavise od glavnog grada. Moglo bi se reći da i naš premijer liči na super gradonačelnika, s obzirom na to da su oči gradonačelnika u lokalnim samoupravama uprte u njegovu dirigentsku palicu. (Zamislimo za trenutak da se malo decentralizujemo kao nekada i mnoge djelatnosti i oblasti,,nadgradnje“ usmjerimo na lokalne izvore finansiranja i samoupravne interesne zajednice!).
Mi nemamo megalopolisa koji sve više trpi kritike zbog,,pretjeranog rasta i pretjerane koncentracije“, ali nedovoljno koristimo prednosti da izbjegnemo dehumanizovani razvoj. Čujmo kako o tome razmišlja jedan veći poznavalac grada i oštar kritičar dehumaniziranog progresa Luis Mamford:,,Umjesto da u grad uvedu život, kako bi i njegovi najsiromašniji stanovnici imali, ne samo sunca i zraka, nego i priliku da dodirnu, osjete i obrađuju zemlju, ovi naivni apologeti napretka radije su ujalovili prirodu podižući ogromne gradove u kojima se više ne može živjeti. Stanovnicima njihovog,,grada budućnosti“ neće ostati gotovo ništa od aktivnog, autentičnog i osjećajnog života... Naš zadatak na svim područjima sastoji se u usporavanju ili zaustavljanju snaga koje nam sada prijete: na nama je da razbijemo fatalni ciklus rasta i raspadanja uspostavljanjem novih premisa, bližih zahtjevima života...“
Još uvijek nije kasno da Podgorica postavi granice i smjernice svoga razvoja kako bi izbjegla,,pretjerani rast i koncentraciju“ što bi podstaklo urbanističke impulse u drugim sredinama. Još uvijek nije kasno da Podgorica bude okružena zelenim prstenom ako prestane uništavati zetsku i bjelopavlićku ravnicu i ako pošumi okolna brda. To bi istovremeno bila brana od megalomanije planera i od migracijskih pritisaka kojima je izložen svaki glavni grad. Još uvijek nije kasno da Podgorica svoj gradski prostor podijeli sa prirodom ako već ima i rijeke, a nedaleko i jezero, što bi popravilo njenu neharmonizovanu ekološku mapu.
Do sada je bilo riječi o gradu Podgorici, koji svojim položajem i sveukupnom ulogom utiče značajno na demografske (migracijske), ekonomske, urbanističke, kulturne i političke procese u Crnoj Gori, iz čega proizilazi da je on umnogome determinirajući činilac za razvoj ostalih urbanističkih centara.
Imajući u vidu karakteristike našeg reljefa i skromne potrebe da slijedimo primjere hiperurbanizacije, imamo i veliku šansu da pokažemo primjere humane urbanizacije (nisam siguran za Primorje) kao suprotnog pola megalopolisa. Prethodno citirani Mamford (a nije u tome usamljen) upozorava na ograničenja hiperurbanizacije kao procesa podvrgavanja života gigantizmu vještačke (tehničke) sredine. Kao Damaklov mač stalno se uvećavaju prijetnje za sve gradove, pa i za naše: zagušenosti, problemi saobraćaja, nedostatka vode za piće i higijenu, kao i vode za industrijske potrebe, nedostatak čistog vazduha, zelenih površina i prirodnog okruženja, slobodnog prostora koji bi ljudima omogućio potrebno bjekstvo iz spavaonica, radnih i poslovnih prostora, te spajanja i druženja sa svojima i prijateljima. Naši gradovi već oskudijevaju u kvalitetnoj i obnovljivoj energiji. Troše se ogromne količine ogrevnog drveta, a zgrade nemaju ni instalaciju za eventualno centralno grijanje, ukoliko bi neko odlučio da napravi energanu. Kako je moguće da,,žarka“ Podgorica kao i primorski gradovi u tolikoj mjeri troše električnu struju iz naših elektrana, a da se ne stimuliše instaliranje uređaja za korišćenje sunčeve energije?
Šta reći tek za funkcionalnost ulica i javnih prostora: trgova, parkova, igrališta za djecu i omladinu, šetališta, prilaza rijekama, zelenih površina itd?

---