-Piše: Borivoje Ćetković

U vrijeme održavanja Podgoričke skupštine, Mitrofan Ban, arhiepiskop cetinjski i mitropolit Crne Gore (1841- 1920), našao se u teškom, nezavidnom položaju, o čemu svjedoči Svetozar Tomić (jedan od glavnih Pašićevih ujedinitelja, koji je učestvovao u pripremama za održavanje skupštine), u svojoj knjižici, posvećenoj desetogodišnjici ujedinjenja Srbije i Crne Gore, štampanoj 1928. godine. Iako je 12. novembra 1918. godine uputio depešu Velikoj narodnoj skupštini, u kojoj je na nju i „njeno Sveto Djelo... pozvao blagoslov Božiju”, uninionisti i omladinci nijesu mu vjerovali, smatrali su da je čovjek kralja Nikole.
Dok je boravio na Cetinju 1. i 2. nivembra 1918.godine, Tomić je posjetio Mitrofana Bana.
„Zatekao sam ga u njegovoj sobi u manastiru, malo bolešljiva. Primio me je odmah i posle dužeg razgovora, počeo oduševljeno da govori o ujedinjenju, samo izvjesna imena nije htio ni da pomene. „Sigurno su ti govorili o mene da sam čovjek kralja Nikole i da sam protiv ujedinjenja. Ni dao Bog da sam protiv ujedinjenja Srpstva, a jesam poštovalac kralja Nikole. On je mene od običnog kaluđera učinio mitropolitom Crne Gore i za to sam mu zahvalan i obavezan, ali ta moja obaveza i zahvalnost ne smije nikada da ide na štetu jedinstva i sreće narodne“. (Pod. S.T.)
U prilogu „Izgnanici” napisao sam (pozivajući se na dr Ljubomira Durkovića Jakšića, poznatog istoričara crkve), da je „knjaz Nikola vladao kao samodržac, osnivao je episkopije i postavljao episkope, a to mu prema kanonima nije pripadalo”. Ako je stari gospodar mogao da Mitrofana Bana „običnog kaluđera učini mitropolitom” pretpostavio sam da bi i novi gospodar mogao Miraša da proglasi mitropolitom, ukoliko mu ne pomognu iz Ukrajine ili Bugarske. I pogriješio sam: časnog Mitrofana Bana stavio sam u isti kontekst sa Mirašem. Miraš je veliki apologeta svega što je činio i čini novi gospodar (njegov crkveni status ostavljam po strani), dok je Mitrofan Ban, iako je sebe smatrao dužnikom kralja Nikole, podržao ujedinjenje i bio veliki kritičar gospodareve nesnosne despotske vladavine.
O tome govori i jedno pismo mitropolita Mitrofana Bana vojvodi Simu Popoviću poslato iz Karlsbada maja 1907. godine. Stanje je takvo da mitropolit ne zna kako da počne.
„Prilike su takve”, piše mitropolit, „da čovjek ne zna s kog kraja da počne, a međutim treba znati i to da je najpametnije mučati jer kod nas i dobre namjere umiju izvrnuti.
...Bog veliki Crnoj Gori može pomoći! Vi ni izdaleka ne možete zamisliti kakvo je stanje kod nas. Nema više one lijepe crnogorske ljubavi. Prijatelji su se pomrzili, nema onog druženja što ga prije znavaste. Nastupila je neka hladnoća i napravili od negda toplih sada ledena srca. Muška snaga (pa i ženskih priličan broj) seli u Ameriku. Zemlja ostaje bez odbrane i radničke snage. Radnje se zapuštaju, stoka opada, kilo mesa na Cetinju kruna je. U Ostrogu o prazniku, na Cetinju o Petrovu dne a i po pazarima vide se batalioni neudatih đevojaka! Ovoga prije ne bijaše. Sa kojeg god kraja uzmem, ja nikoga dobra kod nas ne vidim. Bože daj da se ja i prevarim u ovakvoj mojoj pesimističkoj misli”. (Popović, Memoari, 1995:495,496.) Vojvoda Simo ukratko je prokomentarisao mitropolitovo pismo:„Iz ovoga Mitrofanovog pisma vidi se dosta kakve su žalosne prilike nastale u Crnoj Gori, iako mi nije pisao onako kako bi mi pričao u četiri oka”. Mitropolit je bio prijatelj kralja Nikole, ali ga je beznadežno, žalosno stanje ipak natjeralo da progovori. Dok se čita njegovo pismo nameće se zaključak: ono što je bilo u prošlosti vratilo nam se u sadašnjost.
Da kojim čudom prirode može mitropolit Mitrofan makar i za časak da osmotri (ne)prilike u današnjoj Crnoj Gori, opet bi bio na muci sa kojeg kraja da počne, jer „sa kojeg bi god kraja uzeo”, ništa dobrog ne bi vidio. A vidio bi da su se, kao i u njegovo vrijeme, prijatelji pomrzili, da nema druženja, da brat sa bratom ne govori, otac sa sinom, da su „srca ledena” i da bi sreo „batalione” ne samo neudatih djevojaka i neoženjenih momaka, već i na stotine drogiranih, psihički i fizički upropašćenih. Mnogo toga imao bi mitropolit da vidi. Vidio bi svuda po Crnoj Gori napuštene fabrike, prevarene i opljačkane radnike kako od Vlade, šetajući ulicama, traže milostinju i to oni isti radnici koji su sadašnjim vlastodršcima pomogli da otmu vlast. Vidio bi Mitrofan da je Vlada rasprodala sve što je vrijedno po cijeni koju ona ugovori sa „kupcima” sličnim njima. Svojim očima ne bi vjerovao Mitrofan Ban da smo došli dotle da režim ostrašćeno i sistematski zatire srpske korijene i istorijsku svijest Crnogoraca, da osniva „crnogorsku crkvu” i uvodi „crnogorski jezik” i „pravopis”. Vidio bi mitropolit korupciju, pljačku, kriminal, ubistva – vidio bi Crnu Goru obrukanu aferama rekordnih međunarodnih razmjera. Crnogorci nijesu ništa naučili iz prošlosti: trpe, i ne samo da trpe, već i veličaju diktatora Đukanovića kao novog gospodara. Mitropolit bi, bez obzira na svoje ubjeđenje i vjeru, zaključio da Crnoj Gori ni „Bog veliki” više ne može pomoći...

---