Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Milovom žirantu dali da gradi kuću na državnom zemljištu * Spremni smo za mirne i demokratske proteste * Poskupili struju jer su Blažu prifalile pare * Bez saglasnosti penzionera uzeli 5,8 miliona eura * Franci plaćaju 14 hiljada za smještaj zaštitnika * Poslije skandala samo u Crnoj Gori nema ostavki * Pripremaju teren za rušenje Hotela Siti
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 11-02-2019

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Duško Knežević, čelnik Atlas grupe:
Crna Gora je samo okvir za notorni kleptokratski sistem kojim rukovodi prva familija.

Vic Dana :)

Srela se dva prijatelja i jedan pita drugog:
- Što ima novo u tvojoj firmi?
- Ma, tražimo novog blagajnika.
- Pa, zar niste prije mjesec dana zaposlili novog blagajnika?
- Jesmo - baš njega i tražimo!

Došao muškarac na razgovor za posao i pita ga šef:
- Kakvo iskustvo imate?
- Pet godina razgovora za posao.







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Kultura - datum: 2019-02-10 REDITELJ DIEGO DE BREA PRED PREMIJEROM KOMADA „ČEKAJUĆI GODOA” SEMJUELA BEKETA KOJI JE POSTAVIO NA SCENU CRNOGORSKOG NARODNOG POZORIŠTA GOVORI ZA „DAN”
Samo me čovjek zanima više od teatra
Diego de Brea (foto: CNP) Samo me čovjek zanima više od teatra Ovaj tekst u sebi nosi suštinu, ali ako se na pravi način predstavi ta nemoć čovjeka. To koliko smo u ovom životu mali pred istinom, pred Bogom, ako hoćete - u svim tim ključnim momentima koje svako od nas doživi bar jednom
U nastojanju da istražuje suštinu našeg bitisanja, ogoljenog čovjeka, oslobođenog svih maski i slojeva kojima skriva svoje suštinsko ja, slovenački reditelj Diego de Brea postavlja na evropske scene najzahtjevnije dramske tekstove. Prije nekolikog godina u Crnogorskom narodnom pozorištu postavio je svoje viđenje Njegoševog „Gorskog vijenca”, a sada nas u srijedu očekuje Beketov komad „Čekajući Godoa” u njegovom „čitanju”. Uloge je u ovom prekretničkom tekstu cjelokupne dramske tradicije povjerio Srđanu Grahovcu, Stevanu Radusinoviću, Nadi Vukčević, Draganu Račiću i Petru Vlahoviću.

Čini se da je apsurd koji danas živimo mnogo strašniji od onog koji je isnpirisao Beketa da napiše svoj čuveni tekst?

– Čovjek prolazi kroz različite faze – prvo je buntovnik, upada u sukobe, onda slijedi zrelost i cinizam, a na kraju kad izgori, poslije svih agonija, patnji i suza dolazi apsurd. To je krajnja tačka čovjekovog bitisanja, gdje prihvata sebe u bezizlaznosti. To je ono kad više nijesmo arogantni, kad izgubimo surovost, kad smo nemoćni. Kad prihvatiš bezizlaznost, izolovanost, kad spoznaš da van tebe nema rješenja (što se uglavnom u životu rijetko događa, i to je problem i za glumce), dakle kad dođeš do te krajnje tačke onda si spreman za apsurd. Svojim egom mi najčešće sve svoje probleme maskiramo, sakrivamo, a ovdje, u Beketovom tekstu, moguće je da se suprotstaviš svom tom ništavilu, suočiš se sa svom bijedom svoje konačnosti, svog kraja koji neminovno dolazi. Ipak, to je tekst koji nam govori da u tom ništavilu jedino što nas drži, što nam daje smisao je razgovor među junacima ovog teksta. U tom smislu ovaj tragikomičani tekst pokazuje nam da je najteže izbaciti iz čovjeka sve ambicije. Kao ova dva Beketova junaka. Ne samo da nemaju više ambicija, nego nemaju ni uloge. Beket ih je ubacio u sve to potpuno ogoljene. A to nije jednostavno, jer u životu ego, bahatost i ambicija kojima se branimo drže nas na potpuno drugoj strani od onoga što zahtijeva ovaj tekst.

A šta Vas pobuđuje na stvaranje predstava i rad u pozorištu?

– Unutrašnja potreba me povuče tek onda kad počnem da radim. Prije toga, bar u mom slučaju, to je više stvar dogovora. Nemamo mi tu slobodu koja omogućava da u sebi pronađeš potrebu i da se na osnovu nje obratiš nekom teatru sa idejom da želiš da radiš baš odreženi tekst. Zaintrigiram se tek kad počnem da razmišljam o čemu se tu radi, ko je u konfliktu, kad spoznajem šta sve tekst nudi.

Šta nudi ovaj Beketov tekst?

– Postavlja ona suštinska pitanja - šta je smisao života; zašto smo ovdje; odnosa čovjeka i Boga... Beket je postavio radnju tako što je svoje junake smjestio u čistilište, neki limb, gdje oni pripadaju jer su stigli na kraj (životnog) puta. A, ipak to je za njih nepoznanica, koja stvara u njima strah i nesigurnost, kao uvijek u životu kad se nađete pred nečim što ne možete kontrolisati. A, život bez kontrole, gle aspurda, stvara komiku. I tada odjednom izgubimo ego, sigurnost, i u toj osjetljivosti koju čovjek doživi samo kad je pred krajem, strašnom životnom apokalipskom, izlaze na vidjelo svi naši konflikti, naša nesigurnost, zapitanost i zbunjenost. To je okvir za ovaj tekst.

Šta je smisao ovog teksta?

– To je priča u kojoj se dva čovjeka nalaze pred situacijom da li će biti spašeni ili vječno prokleti. A, prije odlaska (životnog) te stvari čovjek želio-ne-želio mora da prođe. To je ono kao da se vratiš u vrijeme kad si rođen, kad si sazdan samo od emocija, kad nema snage, kad čekaš ono što te čeka. U tome je posebnost ovog teksta. On se može interpretirati na više načina – kao socijalna drama ljudi sa margine, što mi je najmanje interesantno. Više me interesuje ona ontološka strana ovog teksta, prije svega kako se ponaša i osjeća čovjek koji ne može da se brani, već mora da se prepusti. „Čekajući Godoa” nam pokazuje kako smo kad stignemo do kraja nemoćni, a u toj nemoći tek spremni da otovoreno pričamo o svemu. Jer, mi, ljudi, o svojoj intimi pričamo veoma malo. Prosto lakše nam je da živimo u poznatim situacijama, koliko god bile teške, nego da zakoračimo u nešto novo. To je ljudsko prokletstvo. Ljudi stalno čekaju da se nešto završi, da nečemu dođe kraj. Naš život je aktivno iščekivanje.

Često radite u pozorištima u bivšim jugoslovenskim republikama?

– Radim tamo gdje me zovu. I na jug i na sjever. Tako je to u mom poslu. Svaki put osjećam veliki teret odgovornosti, jer su očekivanja ogromna. Nema prostora za biranje. Odlučio sam se za Beketa, jer me u poslednje vrijeme više od glume i teatra zanima čovjek. Izbaciti heroizam, bahatost, surovost koja nam je samo odbrambeni mehanizam i doći do suštine je veoma teško. Baš zbog toga i biram tekstove koje sam u poslednje vrijeme radio poput „Kralja Lira” na primjer. I tamo je riječ o tome da čovjek ne može otići s ovog svijeta ako nije sve sredio. Sve ono što nismo okončali vraća nam se kao bumerang. To me u poslednje vrijeme beskrajno zanima. Fascinira me čovjek, a ne ego-tripovi. Daleko me više od iluzija teatra zanima istinski čovjek.

Takvo pozorište zahtijeva i posebnu glumu i glumca?

– Kod ovakvog teatra, gdje tražiš posebnu osjetljivost, gdje mu tražiš manu, zahtjevaš da bude istinit, da pokaže ono najsakrivenije u sebi, predstavlja glumcu problem. Jer on mora da shvati da je scena privilegija na kojoj je moguće da sve čime maskiramo suštinu odbacimo i ogolimo kostur našeg postojanja. Glimci su mi se više puta žalili „ moram da budem heroj na sceni, pa kako sad da igram jednog zeca”. Čuo sam više puta „zašto bih pokazivao nemoć koja mi u životu predstavlja toliki problem”. Ali to je ključ teatra. To je ključ i umjetnosti!!! Katarza dolazi tek tada kad dobijemo jednostavnost. Šta je tragičnost? Nije to žalost, već čovjek koji ne može da se bori sa sobom, koji ne može da stigne do kraja. Ali i u životu je sve to zamršeno, jer nas postojeće vrijednosti uče da to nije u redu. Suze nisu poželjne. Možemo da plačemno u teatru. Kad pokazujemo plakanje to je gluma, a ja hoću da glumac osjeti nemoć i zaista plače. Sve to predstavlja osnov za Beketovog „Godoa” i putokaz kako ga treba postaviti na scenu.

Čime privlačite današnjeg gledaoca da odgleda Vaše čitanje komada „Čekajući Godoa”?

– Kad smo pregovarali oko ovog teksta išli smo u knjižaru i razgovarao sam sa ljudima. Malo ko je čitao ovaj Beketov tekst, svima je to nekako bezveze, jedna žena me je pitala: Šta sa tim možete uraditi? Tvrdim, i siguran sam, da to nije tako. Ovaj tekst u sebi nosi suštinu, ali ako se na pravi način predstavi ta nemoć čovjeka. To koliko smo u ovom životu mali pred istinom, pred Bogom, ako hoćete - u svim tim ključnim momentima koje svako od nas doživi bar jednom.

S.ĆETKOVIĆ




Guše nas strahom i neizvjesnošću
Šta je to što Vas zanima u čovjekovoj egzistenciji?

– Ni moral ni emocija, nego rubno stanje, kad smo pred zidom, nemoćni. Čovječanstvo danas jeste pred zidom, stalno pričamo o tome, ali niša ne radimo protiv toga. Kritikujemo, ali podupiremo, i ne borimo se protiv moralnog sistema koji nam se nameće. Tako su nas iskontrolisali i doveli do ruba nemoći da, u stvari, nemamo snage da išta promijenimo. Dok smo mi pasivni oni nas kroz razne medije guše strahom i neizvješnošću. To je recept za ubijanje individualnosti. Autokratski režimi, kojih je sve više i više, tako funkcionišu. Kad će to pući, ne znam. Mi pričamo o tome, ali... Kad će se uspotaviti novi vrijednosni sitem u kojem je loše - loše a dobro - dobro, gdje je laž laž, a istina - istina, ne znam.






Guše nas strahom i neizvjesnošću
Šta je to što Vas zanima u čovjekovoj egzistenciji?

– Ni moral ni emocija, nego rubno stanje, kad smo pred zidom, nemoćni. Čovječanstvo danas jeste pred zidom, stalno pričamo o tome, ali niša ne radimo protiv toga. Kritikujemo, ali podupiremo, i ne borimo se protiv moralnog sistema koji nam se nameće. Tako su nas iskontrolisali i doveli do ruba nemoći da, u stvari, nemamo snage da išta promijenimo. Dok smo mi pasivni oni nas kroz razne medije guše strahom i neizvješnošću. To je recept za ubijanje individualnosti. Autokratski režimi, kojih je sve više i više, tako funkcionišu. Kad će to pući, ne znam. Mi pričamo o tome, ali... Kad će se uspotaviti novi vrijednosni sitem u kojem je loše - loše a dobro - dobro, gdje je laž laž, a istina - istina, ne znam.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"