-Piše: DragaN Mraović

Grkinji Irini Kantakuzin, despotici srpskoj, naše narodno predanje je načinilo nepravdu, okrivljujući je nadimkom „prokleta Jerina“ za kuluk koji je narodu nametnuo njen muž, srpski despot, Đurađ Branković, da bi izgradio prestoni grad Smederevo. Jerina je, pak, bila osjećajna majka, vrlo posvećena napretku srpske države. Ona nije bila „krivac“ za kuluk ondašnjih Srba koji su morali da tegle isklesano kamenje iz obližnjeg rimskog Viminacijuma da bi se zidao novi glavni grad Srbije.

Draga Mašin, djevojačko Lunjevica, prije udaje za kralja Aleksandra Obrenovića, umna, lijepa i časna žena koja je u ono vrijeme bila veoma obrazovana, govorila je više stranih jezika, pisala romane i pripovjetke, bila srpska književnica, prevodilac, urednik časopisa, član Srpskog novinarskog društva, objavljivala u inostranstvu, dakle takva žena kakvih u to doba u Srbiji nije bilo mnogo, proglašena je za krivca i zverski ubijena zbog naše nespremnosti da pogledamo sebe u ogledalu.

Mira Marković je „zla krv“ Slobodana Miloševića, uvjerena je čaršija. Ona je „crvena vještica“ sa Dedinja koja ga je opčinila. Na stranu što malo ljudi zna da na Miloševića niko nije mogao da utiče direktno, naprotiv, bio je prilično neelastičan prema tuđim, pa i ispravnim mišljenjima. Ako je za nešto kriv, onda je samo on kriv.

Nije prokleta Jerina nametnula kuluk srpskim sebrima.

Nije Draga Mašin bila zlo Srbije, no naše intrige i dinastički obračuni, odnosno „kneževi skloni kavzi, razoriše carstvo“.

Nije Mira Marković kriva što ju je Slobodan slušao, ako ju je slušao.

Ključni krivac za predrasudu o krivici srpskih žena za naše političke nesreće u istoriji jeste naš mentalitet čopora. Treba nam ovan predvodnik. Pripisujemo mu pamet i umijeća koje on nema. A kada on omane, onda je za grijehe našeg „ugiča“ kriva neka „dviska“, jer taman posla da smo mi vjerovali u pogrešnog vođu! I onda naš rajinski mentalitet postaje inkvizitorski. Pošto nećemo da priznamo da smo mi vjerovali u njih, da smo mi glasali za njih, da smo mi krivi što su oni došli na političku poziciju s koje su mogli da rade to što su radili, mi moramo naći nekog drugog krivca. Ne smije biti kriv naš „duče“ koga smo mi imbecilno slijedili! I evo našeg rješenja: Cherchez la femme! Žena je kriva! Žena ga je nagovorila. Žena je uticala na njega! Žena mu je komandovala. Odjednom pretvaramo našeg dojučerašnjeg moćnog „ugiča“ u slabo janje, u ženskog posluška, a njegovu suprugu u vješticu. Samo da ne priznamo naše nebulozne političke orijentacije, naša oduševljenja pogrešnim vođama, pa proglašavamo krivima, umjesto njih i nas samih - njihove supruge!

Ali, recimo i da su se žene miješale u posao svojih supruga političara i da su naše vođe izvršavale njihove naloge. I ko je tu krivac? Žena?! Ne, no onaj ko ju je slušao. Nije morao ništa da učini po volji žene na svom radnom mjestu. Uvijek je kriv naš vođa. Ne mogu se hiljade iznevjerenih glasača pravdati time da su glasali za prave vođe, a da su te vođe potom zgriješile krivicom svojih supruga.

Ovakvo naše ponašanje je čista mizoginija! A kada je žena na vlasti, onda niko ne okrivljuje njenog muža za njene loše odluke. Jednom kada budemo shvatili da smo i mi krivi za krivicu naših vođa, jer smo za njih glasali, neće nam se dešavati da više puta glasamo za iste promašene političare. Tada ćemo načiniti značajan korak ka zrelijem političkom razmišljanju. A kada budemo shvatili da žena ne može biti kriva za odluke svoga supruga političara, već samo on koji je, eventualno, prihvatio njeno „šaputanje na jastuku“, onda će to biti naš duhovni i civilizacijski pomak.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---

”Ključni krivac za predrasudu o krivici srpskih žena za naše političke nesreće u istoriji jeste naš mentalitet čopora. Treba nam ovan predvodnik