-Piše: Slobodan Savović

Jedno je sigurno. Crnogorsko društvo neće biti isto koje je bilo prije afere „Koverat”. Sigurno je i to da pomenuta afera nije donijela ništa novo što mi građani nijesmo znali ili makar sumnjali. Ali ta afera je isprovocirala bunt i masovne proteste građana na ulicama Podgorice. I kako god se završe protesti i kakav god da bude njihov ishod, oni su neposredno promijenili naše društvo. To su tekovine protesta. Prvi put u novijioj istoriji Crne Gore građani su izašli iz svojih rovova i nacionalnih torova ujedinjeni u zahtjevu da se mijenja društveno - politički sistem. Najvažnija činjenica u svemu tome je što smo kao društvo u cjelini vlasnici tih tekovina i što ne može niko od političkih partija da ih svojata. Direktna demokratija na djelu, kao putokaz daljeg razvitka društva.

Protesti kao fenomen iskazivanja javnog nezadovoljstva nijesu ništa novo u ovom društvu. Učesnik sam svih protesta od 1989. godine do danas. Toliko puta sam bio ispred Skupštine Crne Gore, raznim povodima, da sam valjda zaslužio status počasnog poslanika. Ali, šalu na stranu, kao što sam već napisao, ovi protesti su donijeli nešto novo. Prvi put su građani izašli na ulice da iskažu protest jer su prevareni, poraženi i pokradeni. Volio bih da organizatori protesta ove razloge jasnije artikulišu u svojim zahtjevima. Ali, zadovoljan sam i dosadašnjim učinkom organizatora.

Dakle, najvažnija tekovina proistekla iz protesta je upravo rečena činjenica. Ne možete više da nam mažete oči identitetskim pitanjima, niti je državna zastava dovoljno dugačka da pokrije sve političke mahinacije, pljačke i sramote i neznanja ovoga režima. Prevarili ste ovaj narod pričom o nezavisnosti, tako što ste nas doveli u zavistan položaj od vašeg nepoštenja. Dok se režimska oligarhija nezavisno od naroda bahato bogati, narod zavisi od volje polupismenih političara. Već vam je prispjela i generacija sinova i kćerki da pljačka svoj narod.

Iz svih javno izrečenih zahtjeva i parola na protestnim skupovima jasno se očituje nezadovoljstvo stanjem društva u kome je većina prevarena, ponižena i prevarena. I da traži promjenu vrijednosnog političkog sistema. Organizatori protesta imaju takođe zahtjeve prema političkoj opoziciji. Time i njih označavaju kao odgovorne za društvenu hipokrizu. Kristališe se i druga tekovina protesta. Ograničavanje trajanja i broja mandata svim budućim društvenim funkcionerima. Konkretno, ograničiti trajanje i broj mandata svima od predsjednika mjesne zajednice do predsjednika države.

Možda će protesti građana u Crnoj Gori pokazati ono što u Francuskoj traje već neko vrijeme. A to je direktna demokratija. Organizovani građani se okupljaju mimo političkih partija povodom rješavanja društveno- ekonomskih pitanja. Barski čempresi su najljepši primjer direktne demokratije. Beranska deponija smeća je takođe značajan korak u tom pravcu. Na ovaj način građani se interesno okupljaju oko predloga rješavanja svojih problema koje režim zanemaruje. Bez obzira na političku ili neku drugu pripadnost njegovo veličanstvo građanin se budi i prepoznaje svoj osnovni interes.

Crnogorski protesti su pokazali političkoj opoziciji način budućeg djelovanja. Ostavite se birokratije i praznih režimskih priča o etničkom porijeklu zastavi i himni. Ne dozvolite, gospodo opozicionari, da bivate uvučeni u mlinski točak prazne režimske priče. Opozicija nikada više ne smije biti puki kritičar vlasti. Prosto rečeno, opozicija ne smije više biti samo protiv. Mora narodu pokazati za što se zalaže?! Koje društvene vrijednosti i rješenja donosi. I mora biti programski na talasu sistemskih promjena crnogorskog društva. Inače će biti po onoj narodnoj- da žele da sjaše Kurta da bi uzjahao Murta. Tekovina ovih protesta je upravo suprotno od toga. Mijenjajmo društveni sistem vrijednosti.

Nije manje važna ni sledeća tekovina. Protesti će artikulisati i kraj jednog beznađa koje se ogleda u svakodnevnom razmišljanju mlade generacije Crnogoraca. Od mene ništa ne zavisi. Ja ne mogu ništa promijeniti. Beznađe izvjesnosti tridesetogodišnje vladavine jedne političke partije i doživotnosti vladavine jednog čovjeka. Beznađe i bježanje iz države svih mladih zdravih snaga, zbog srastanja državno -partijskog aparata. Nije Milo Đukanović Luj XIV pa da i dalje ponavlja „država to sam ja“. Niti je Duško Marković Marija Antoaneta pa da nas nudi kolačima umjesto hljebom kojeg sve manje imamo. Protesti su pokazali da je u Crnoj Gori ipak došlo to vrijeme partijske smjenjivosti na vlasti. Došlo je vrijeme da mladi ljudi ipak shvate da od njih puno toga zavisi. Zavisi konkretno njihov život. I da moraju biti odgovorni, prije svega prema sebi. I da nakon toga istu tu odgovornost moraju tražiti i prema svim drugim. Odgovornu vlast prema svojim građanima. A ne prema stranim centrima moći i sumnjivim investitorima. Vlast koja će biti svjesna činjenice svoje odgovornosti i svoje smjenjivosti.

Građanski protesti nisu cilj društva. Oni su sredstvo za postizanje nekog društvenog cilja. Naš cilj je, da parafraziram Vinstona Čerčila, da označimo kraj početka DPS-a i njihove partijske države. Tekovine građanskih protesta to pokazuju.

---