- Piše: Čedomir Antić

Haški tribunal je završio svoj rad. Čekamo još konačnu presudu generalu Ratku Mladiću. Svi znamo kakva će ona biti. Znali smo je otprilike i u maju 1992. kada je imenovan na svoju dužnost, precizno od osnivanja međunarodnog tribunala naredne godine. Taj nesud nastao je kao oruđe jednog rata, u vrijeme kada su ozbiljni političari govorili da su Srbi nacisti koji silovanjima žele da naprave novi narod robova. Kada su tvrdili da srpski ljekari žele da stvore osobu sa glavom psa, a da je srpska namjera genocid nad svim Bošnjacima i Hrvatima. Sud je sudio u vrijeme mira, nakon što su samo Srbi morali da izruče svoje političke vođe. Iako je sud presudio da ratovanje Vojske Republike Srpske samo po sebi nije bilo zločin, izgleda da je za njegove sudije samo politička borba srpskog naroda po sebi bila zločin. Sud nikada nije sudio „zločin prema miru“, inače bi otkrio da su rat započeli slovenački, hrvatski i bošnjački političari. Štitio je svoje saveznike i sluge, inače bi se pred tribunalom našli i Ante Marković i Milo Đukanović. U ratu su počinjeni jezivi zločini. Srpske jedinice izvršile su brojne među njima. Srebrenica je svakako najveći zločin rata. Međutim, zločini srpske vojske jedini su zločini na Balkanu za koje je tražena i presuđivana odgovornost naroda i države. Za razliku od Srba, kod kojih samo ekstermni desničari negiraju drugim narodima pravo na postojanje i državnost, politički mejnstrim u Hrvatskoj i BiH i danas vidi Srbe kao rušilački faktor koji treba asimilovati ili protjerati. Osude političkim vođama za koje tokom cijelog procesa nije bilo toliko dokaza, koliko onih koji terete Tuđmana i Izetbegovića, o čijem optuživanju nikada nije bilo riječi, otvaraju kao legitiman cilj ukidanje srpskih država u Bosni i Srbiji. Vidjeli smo kako je šovinistički sudija, braneći interese svoje dvije ratoborne domovine, osuđivao srpske generale na četvrt vijeka robije i to za iste optužbe za koje je oslobađao hrvatske koljače-konobare, mesare-vojskovođe i njihove albanske plaćenike. Srbi su srazmjerno udjelu u stanovništvu veće žrtve od ostalih u Hrvatskoj i na Kosovu i Metohiji, a srazmjerne drugima u Bosni. Zašto onda niko, osim par albanskih marginalaca, nije i kažnjen za zločine nad njima?

Srebrenica je grozan zločin, ali da li je neko pomislio da osudi bošnjačkog zločinca Nasera Orića koji je živom čovjeku iskopao oči, a trudnicu rasporio i izvadio joj nerođenu bebu?! Na sudu se nisu pojavili manijakalni američki generali koji su se pred Miloševićem prsili kojim će oružjima udariti po Srbiji i Crnoj Gori. Nisu se našli ni diplomate iz SAD – podli i lažljivi Cimerman koji je dao dva oprečna svjedočenja o tome kako je zajedno sa Alijom Izetbegovićem srušio Kutiljerov plan, ili Iglberger, koji je rekao da Srbi ne smiju da drže 64 odsto ni 31 odsto BiH, već treba da odu. Niko od njih: ni nedozreli politički projekat Evropske unije, čiji su izaslanici pravdali priznanje nezavisnosti BiH – uprkos izostanku dogovora njenih naroda, neuspjehu referenduma i kršenju važećeg ustava - „potrebom da bude suzbijen srpski bijes“; nije odgovarao za zločin prema miru. Srpski narod je ustao u odbranu osnovnih prava i ono što se desilo samo podlac ili glupan nije mogao da očekuje. U toj istoj Srebrenici su muslimanske i hrvatske snage u Drugom svjetskom ratu masakrirale više od hiljadu Srba. U jednom selu su ih klali iznad velikog bureta u kome su iz nekih razloga sakupljali njihovu krv. U Prvom svjetskom ratu su ih takođe ubijali u masi, a zarobljenog majora vojske Kraljevine Srbije su ranjenog javno spalili usred grada.

Nisu to znali odvratni evropski ološi? Pa zašto su se onda miješali? Zašto su lažno obećavali Bošnjacima da će intervenisati i donijeti im pobedu? Zašto su Srbima osporavali prava koja su svi drugi dobili? Razumijem Izetbegovića, tuđu djecu je gurao u projekat radikalizacije Bošnjaka i u tome je uspio. Da je čekao, dobio bi nezavisnost na našoj neslozi i nesposobnosti raznih komunjara, evropejčića i šovinista (baš kao i Đukanović). On se, međutim, borio za islamsku, a ne za bošnjačku državu i u toj borbi bio je preteča onih koji su posle 2001. zapalili svijet.

Uvijek sam kritikovao Miloševića zato što je mnogo radio na tome da država i njene ustanove ne funkcionišu. Ratovao je bez strategije i jasnih ciljeva, narod je dijelio, a Srbiju brukao. Kao policijska država, Srbija je možda mogla da spriječi dio zločina koje su izvršili Srbi. Do srijede 20. marta 2019. i konačne presude, krivio sam za to i Radovana Karadžića, iako on nije imao moći koje je imao tadašnji predsjednik Srbije. Posle njegovog odlaska u doživotni zatvor, on je voljom sudbine i naših dušmana stupio u panteon srpske državnosti. Radovan je tamo stupio živ – sahranjen u nekoj evropskoj tamnici – da stane uz vožda Karađorđa Petrovića i Sv. Petra Cetinjskog i ostane sve dok bude postajao srpski narod i pamtilo se ime Srbinovo.

(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)

---