-Piše: dr Blažo Zlopaša

Ne postoji zemlja koja proizvodi toliko „državnih neprijatelja“ kao što to čini Crna Gora od svojih građana koji su, zapravo, istinski prijatelji svoje domovine.To je stil očuvanja vlasti, istom metodom koja je korištena u svim diktaturama koje proizvode „narodne neprijatelje“. Ovo je lice jedne Crne Gore. Ali postoji i ono drugo, naslijeđeno od predaka, koje država proglašava neprijateljima, temeljeći optužbe na farsama i na lažnoj istoriji. Aktuelna crnogorska vlast ne pridžava se Ustava koji je napisala i proklamovala! Suproto proizvedenim „neprijateljima“, Crna Gora nema većeg neprijatelja od današnje Crne Gore, kao što i Jugoslavija, koju je Broz skrojio na AVNOJ-u u Jajcu, nije imala većeg neprijatelja od nje same, jer se urušila u krvi. Izgleda da će se Montenegro žestoko urušiti na Žabljaku o čemu govori „Deklaracija o ekološkoj državi Crnoj Gori“, donesena 20. septembra 1991. baš na Žabljku: „Mi, poslanici Skupštine Republike Crne Gore, svjesni smo da je zbog ugrožavanja prirode zaštita identiteta prostora na kome živimo i djelujemo postala naš neodložan i pravovremeni posao. Svjesni duga prema prirodi, izvoru našeg zdravlja i inspiraciji naše slobode i kulture, posvećujemo se našoj zaštiti u ime sopstvenog opstanka i budućnosti potomstva. Prihvatimo da nijedna razlika među nama nije toliko velika koliko su velike promjene kojima je izloženo naše prirodno okuženje. Bez obzira na naša nacionalna, vjerska, politička i druga ubjeđenja i osjećanja, znamo i prihvatamo da su dostojanstvo i svetinje ljudskog bića organski povezani sa svetinjom i čistotom prirode.Stoga je oduvijek zloupotreba čovjeka pratila zloupotreba prirode. Zato opredjeljujući se i boreći se za dostojanstvo čovjeka, pozvani smo da se borimo za dostojanstvo prirode. Donošenjem ove Dekleracije Crna Gora prema prirodi uspostavlja državni odnos i poziva na mudrost ljude da spriječe ekološku katastrofu koja nam prijeti.“

Crna Gora je ekološka država, navodi se i u Ustavu. To je davne 1991. predstavljeno i u Ujedinjenim nacijama, i to bi trebalo da bude održivi cilj. Međutim, zločinom nad Crnim jezerom krši se Ustav, što Žabljačanima daje za pravo da svim sredstvima brane durmitorsko blago prirode... A Ustav im daje za pravo da to čine, ako ne pomaže razum, i toljagama, sprečavajući kršenje najvažnijeg državnog dokumenta! Biće tragično po vladajući režim ako toljaga bude spasavala ovo prirodno blago, jer se priroda sama ne može odbraniti od ubistva! Ako Žabljačani kralju Aleksandru nijesu dozvolili da devastira prirodu, a malo ko zna da je Žabljak devet mjeseci nosio ime Aleksandrov grad, moralno bi posrnuli i pogazili bi crnogorsko čojstvo i durmitorski ponos, ako bi dozvolili izvjesnom Bulatoviću da im zagadi i vodu koju piju! I danas postoji jedna ruševina, kada se ide prema Crnom jezeru, koju su porušili, tada, moćnom Titovom generalu, spriječili ga da devastira prirodu, i nikada tu ruševinu nijesu uklonili, da služi kao simbol i poruka; da će svako tako proći koji udari na durmitorsko blago, svetinju prirodne ljepote! Prirodu čovjek ugrožava onoliko koliko ona prijeti da ugrozi njegov sopstveni opstanak, a čovjek je toliko brz, agresivan i destruktivan prema prirodi, tako da se ona sama ne može obnoviti i oporaviti od zločina s predumišljajem, koji je učinio čovjek iz pohlepe. Očuvanje čovjekove sredine, prirodnog blaga, traži mudrost i dalekovidost. Prirodno durmitorsko blago i njegova ljepota nijesu vlasništvo bilo kojeg prolaznog režima, a sadašnji je pokazao i dokazao da su mu lični interesi iznad opštih. Iz tih razloga ubili su i unakazili ljepotu Budve, Bečića, a od predivnih Rafailovića i Petrovca na moru, građevinskim monstrumima napravili Hirošimu i Nagasaki, satrli su im dar kojim ih je priroda podarila; prirodnu ljepotu i mediteranski duh. Težnja gradskog čovjeka za doživljajem izvorne prirodne ljepote dovodi na Žabljak posjetioce iz čitavog svijeta, u netaknuti biser i prirodnu svetinju, kao što je Crno jezero, kojem se dive. Ne smije se dozvoliti mladim generacijama da se vaspitavaju kako da se otuđe od očuvanja prirode. Naprotiv, treba im stvoriti svijest da čovjek štiteći prirodu, štiti sebe. Kada čovjek bude svjestan svog odnosa prema očuvanju prirode, sačuvaćemo rijeke i mora, bistre izvore, pitku i zdravu vodu, šume i jezera, ptice i ribe, čovjek će sačuvati svoje psihičko i fizičko zdravlje! U svakoj nakaradnoj vlasti postojali su mladi jurišnici koje su vlastodršci pretvarali u fanatike. Ali mladi „depesovci“ iz pohlepe ne prezaju ni od toga da učine zločin nad prirodom, nesvjesni da time ubijaju sebe i potomstvo! Šta valja činiti da se spasi biser Nacionalnog parka „Durmitor”? Prvi korak je da sadašnji direktor nacionalnih parkova i predsjednik opštine Žabljak pođu kod bivšeg direktora NP „Durmitor” Mila Stijepovića po lekcije i savjet šta im valja činiti!? Mile Stijepović je primjer savjesti i profesionalnosti kako se čuva ovaj biser prirode. I protiv najboljih prijatelja podnosio je krivične prijave za jedno odsječeno stablo! U televizijskoj emisiji o vandalizmu koji namjeravaju da učine DPS-ovi partijci vidjelo se zabrinuto lice dugogodišnjeg savjesnog čuvara nacionalnog parka, njegovog bivšeg direktora, za razliku od sadašnjeg, na čijem se licu ocrtavao ironični neintelektualni poluosmijeh, tipičan za neodgovornog, nesavjesnog nepoznavaoca posla kojim se bavi. On je tu da izvršava zadatke pojedinca ili interesne grupe. Mile Stijepović, časni profesionalac, u znak zahvalnosti što je sačuvao ovaj biser prirode, da nastavi to da čini i ovom prilikom; time što će u ime Žabljačana dati savjet obojici - da podnesu neopozive ostavke! U suprotnom, biće to njihovo moralno posrtanje. Ovaj tekst završiću vapajem i krikom glumačke legende Petra Božovića: „Ljudi, dokle će ovo, zna li iko!?“ Petre, sačekaj, i očekuj odjek sa Crnog jezera! Ukoliko se ne urazume i ne obuzdaju u svojoj lakomosti, i ako se ne spriječi zločin koji su naumili da počine, čuće lelek durmitorskih šuma i plač Crnog jezera što su zagadili njegovu vodu koju piju Žabljačani!

---