-Piše: Predrag R. Milidrag

Drugo, problemi nastali kartezijanskim dualizmom za rane moderne filozofe riješivi su isključivo Božjom intervencijom. To nam nepobitno dokazuju Spinozin monizam, Lajbnicova prestabilirana harmonija, Malbranšov okazionalizam, kao i Berklijeva metafizika. To nam, na kraju krajeva, pokazuje i Dekartov dualizam upravo svojom nerazrješivošću.

Treće, problem identiteta subjekta nije rješiv bez posezanja za metafizikom, tj. za pojmom supstancije i za Bogom kao onim koji tu supstanciju stvara i održava u egzistenciji. Identitet Lokovog (Locke) subjekta počiva na sjećanju, suviše slaboj ali u tom času jedino dostupnoj osnovi, što je i vodilo ka hjumovskom „snopu percepcija“, a što nije ništa drugo do empirijski subjekat bez Božje pomoći.

Četvrto, kako se kasnije pokazalo, intervencija Boga bila je neophodna i zbog jedinstva objekta u opažaju. Postojanje ovog problema rani moderni filozofi nisu ni uočili, upravo zato što je Bog bio tu. Hjumova (Hume) kritika znanja o uzročnosti i odbacivanje postojanja suština u razumu onemogućilo je da se objasni zašto su i kako pojedinačne percepcije grupisane tako da čine jedan jedinstveni objekat percipiranja.

Govoreći slobodno, filozofija je imala sreću na prelazu s rane moderne na klasičnu njemačku filozofiju: onog časa kada se pokazalo da se Bog više ne može ni na koji način koristiti kao pomoćno sredstvo, istog se trenutka pokazalo i to da on kao takav uopšte više nije ni potreban.

Kritikom znanja o nužnosti principa uzročnosti Hjum je de fakto pokazao da su dokazi za egzistenciju Boga beskorisni i zato se empirijski subjekat morao rastvoriti u „snop percepcija“. Nakon Hjuma svi su putevi rane moderne filozofije bili zatvoreni. No, pošto ni Hjum ne može bez uzročnosti, njen izvor je preko navike smjestio u ljudsku prirodu, jedan par ekselans metafizički koncept. Principi saznanja, dakle, potiču iz čovjekove prirode i dio su ustrojstva ljudskog duha. To je, istorijskofilozofski gledano, otvorilo put za Kantovu (Kant) transcendentalnu apercepciju i apriorne forme čulnosti i razuma koje su preuzele funkcije koje je do Kanta imao Bog. U istoj toj Kritici čistog uma Kant je pokazao bezvrednost dokaza za egzistenciju Boga. No, metafizički mu Bog više i nije bio prijeko potreban, osim u praktičkoj filozofiji kao postulat. Nalazeći prostor za Boga u praktičkoj sferi, Kant je zapravo omogućio reafirmaciju temeljnog određenja Dekartovog Boga: moć i sloboda, odnosno omogućio je da se sagleda veza između njih, i Kant to zna: „Duh čovjeka je Spinozin Bog [causa sui]… pojam slobode, biti vinovnikom (početnikom, uzdizateljem) sebe sama”.

Stoga, slobodno govoreći, novovjekovni pojam slobode ima svoj izvor u Dekartovom Bogu kao causa sui: Kantova određenja slobode kroz tri Kritike, kao nekauzalnosti prirode, kao samoodređenja/samozakonodavstva i kao samodjelatnosti/samosvrhe, jesu razvijanje momenata upravo tog određenja.

No, iako je Kant Boga izbacio iz metafizike, Dekartov pojam Boga kao beskonačno moćnog i beskonačno slobodnog subjekta odredio je samorazumijevanje novovjekovnog čovjeka. Ideal novovjekovnog subjekta bio je postati Dekartov Bog. Sam nam „otac moderne filozofije“ to nabacuje: „[D]a sam po sebi... dao bih sebi sva ona savršenstva... i tako bih sam bio Bog“, kaže on u Trećoj meditaciji (AT VII 48). Ako je Bog kao causa sui istinski subjekat, onda čovjeku ne preostaje ništa drugo do da preuzimanjem božanskih funkcija preuzme i to određenje, da sebe razumijeva po ugledu na Boga.

Stoga nimalo ne čudi što se novovjekovnom subjektu kao izvjesno javlja da slobodu može i mora ostvarivati isključivo u praktičkoj sferi (a ne više u teoriji, kao u antici), svojom voljom i moći. Novovjekovni je čovjek čvrsto vjerovao da će povećanjem i upotrebom moći izgraditi „carstvo slobode” jer, prema njegovom samorazumijevanju, ljudski je svijet izraz čovjekove subjektivnosti, pa je zato i promjenljiv novom voljom i većom moći. Niče je prvi sagledao smisao samotemeljenja subjekta i, naravno, u subjektu našao, a šta bi drugo, Dekartovog Boga, tj. volju i samoreprodukujuću moć koja, kao takva, nije određena ničim drugim do nužnošću sopstvenog opunomoćavanja i koja je samim tim nihilistička.


(NASTAVIĆE SE)

---