-Piše: Predrag R. Milidrag

Novovjekovni nihilizam, barem u filozofiji, svoj najčišći izraz nalazi u Marksovom pojmu revolucije, jer upravo kroz revoluciju subjektivnost preuzima i poslednji prerogativ božanskog, kreiranje (ljudskog) svijeta. Apsolutno znanje, kao pretpostavku za kreaciju, već je bila preuzela nešto ranije, kod Hegela. Ako apsolutno znanje kaže da je izmirenje subjekta i svijeta moguće, subjektu jedino preostaje da tu mogućnost aktuelizuje privodeći svijet ideji, revolucijom: na „principima uma” cio svijet iz temelja se mijenja, oni koji su ništa biće sve. Nije mogućno ne čuti zaziv nihilizma u ovim stihovima Internacionale.

Subjekt kao samokreacija mora opunomoćavati svoju moć, on mora neprestano proizvoditi, te je njegovo proizvođenje – sebe/svog svijeta – uvijek iznova samopotvrđivanje: njemačkog univerziteta, Crvenog oktobra, građanskog društva, odnosno Aušvica, Gulaga i 1984. A čovjek? „Čovjek uvijek ostaje subjekat”.

Nećemo mnogo pogriješiti ako kažemo da je prevashodno moderna filozofija, a ne religija, kako je to From (Fromm) ocijenio, obećavala ljudima da će „biti kao bogovi”. Religija mu jeste obećavala spasenje i besmrtnost na onom svijetu, ali njoj nije padalo na pamet da mu obeća da će postati sveznajuć i svemoguć, da će moći stvarati i uništavati svjetove. Takva obećanja dolazila su iz filozofije.

Sigurni smo da bi se na sve ovo Dekart samo nasmijao i uputio nas da ponovo čitamo Meditacije: „Dok volja stiže dalje od razuma – ne zadržavam je u istim granicama, nego je protežem i na one stvari koje ne razumijem; a kako pri tome biva neodlučna, lako odstupa od istinitog i dobrog” (Četvrta meditacija: AT VII 52). Naime, jasne i razgovjetne ideje za Dekarta jesu ideje mogućih stvari i u sebi ne sadrže protivrječnost. Kao što smo rekli, zato što je slobodna, volja može pristati i na nejasne i nerazgovjetne ideje.

Ako, zahvaljujući volji, ljudski duh nejasne i nerazgovjetne ideje drži za jasne i razgovjetne, onda se njihov sadržaj na saznajnom planu javlja kao istinit (iako to nije), na ontološkom kao neprotivrječan (iako to nije), a na praktičkom kao moguć i u skladu s dobrim (iako to nije). Pretpostavka toga jeste parcijalnost ljudske racionalnosti i neograničenost volje. Na taj način, činjenje prestaje da biva suštastveno određeno znanjem.

Čovjek ne razumije sadržaj nejasnih i nerazgovjetnih ideja (iako samu tu činjenicu može jasno razumjeti); njihov je sadržaj za čovjeka ništa–jasnosti i ništa–razgovjetnosti. Potvrđivanje nejasnih i nerazgovjetnih ideja znači da se one apriori posmatraju kao ideje nečega mogućeg, a time i stvorivog. Međutim, pristajanje volje na nejasne i nerazgovjetne ideje na saznajnom nivou jeste zabluda, na praktičkom nemogućnost, na ontološkom protivrječnost, a na moralnom zlo. Otud neminovno slijedi: za Dekarta, zlo je egzistiranje za-čovjeka–nemogućeg, nečeg protivrječnog i lažnog, jednog nihil.

Pošto to, kao egzistirajuće (jer ga je čovjek stvorio), ipak jeste nerazumljivo i nemislivo, imperativna postaje potreba za njegovim prevođenjem u kategorije razumljivog, a time i za njegovim opravdanjem. Otud, nimalo ne čudi enormna uloga ideologija i njihove proizvodnje u novom vijeku.

Na kraju, šta nam je danas ostalo od Boga? Svakako, možda jedan nemetafizički Bog. No, nemetafizički, neontoteološki Bog podrazumijeva i nemetafizičkog čovjeka, čovjeka koji nije rukovođen voljom za moć, tj. čovjeka koji nije subjekat. Gdje možemo tražiti puteve takvog razumijevanja čovjeka?

Neoporeciva je istorijskofilozofska činjenica da Dekart otvara put za novovjekovnu filozofiju subjektivnosti, ali je neoporeciva činjenica i to da taj isti Dekart, metafizičar par exellence, otvara jedan sasvim drugačiji, nemetafizički (neontoteološki) put mišljenja.

(Nastaviće se)

---