Piše: Miomir Čolaković

Uvriježeno je mišljenje da je za duhovni život potrebna jedna vrsta izolacije, da ga je moguće sprovoditi samo u nekoj od religijskih institucija- u manastirima, džamijama, ašramima, kelijama, daleko od ljudi i civilizacije. Da zahtijeva krajnji asketizam, odricanje od svih vrsta uživanja, uz kruto svakodnevno sprovođenje pravila koje nameće određena religijska ustanova.

Duhovni život ne podrazumijeva odricanje od svega zemaljskog, naprotiv, rekao bih tek pravo, istinsko uživanje i u zemaljskom. To je ona priča o pčeli, muvi i posudi sa medom. Dok pčela sa oboda posude lagano uživa u medu, posrče ga onoliko koliki joj u tom trenutku to predstavlja užitak i leti dalje, s cvijeta na cvijet, dotle muva, u svojoj nezasitoj pohlepi za uživanjem, ulijeće u sredinu posude i zaglavljena u medu završava život u njemu. Tako i čovjek, okrenut duhovnom, uživa u svemu lijepom što život pruža, nikada ne zaboravljajući cilj prema kom njegov duh stremi ili, suprotno tome, sav predat isključivo zemaljskim uživanjima (nezasitoj požudi za novcem, vlašću, slavom, moći…) tone u njima i zatupljuje duh do sopstvene neprepoznatljivosti.

Postoji i ona priča u kojoj čovjek sklon duhovnom šeta kroz šumu i uživa u stvaralačkoj ljepoti koju je priroda iznjedrila, upija je u sebe, dok svjetovan čovjek ulazi u šumu i razmišlja samo o koristi koju bi mogao od nje da ima, o tome kako bi bilo dobro posjeći neko stablo, koliko bi se od toga moglo zaraditi. Duhovnom sklon čovjek posmatra srnu, jagnje, zeca, neku životinju, divi se njihovoj igri, prirodnosti, živahnosti, gracioznosti, dok je materijalno okrenutom čovjeku prva misao hrana i polazi mu voda na usta jer ih zamišlja u svom tanjiru, spremne njemu na gozbu.

Duhovno je sloboda, nevezanost za materijalno, ali nije ni bježanje od njega, samo ne želi da prisvaja, vezuje se za njega, da iskorišćava.... već da se divi i uživa u božanskoj igri stvaranja i održavanja života. Da u pravom smislu uživa u životu. Postizanje harmonije između duhovnog i materijalnog.

Sva izvorna duhovna učenja, bilo Isusova, Budina, Muhamedova, Krišnina… u suštini su, na svom izvoru, ista, sa istom idejom i porukom mira, ljubavi, tolerancije. Riječi osnivača religija ne sadrže ništa drugo. I sve izvorne religije su decidne – Bog nije neko nadkosmičko biće koje sa nebesa posmatra šta ljudi na zemlji rade, već sveprisutna Inteligencija koja je sadržana u svakom živom biću. Inteligencija, Svjetlost, Kosmička svijest, Energija, Apsolut, nazovimo to kojim imenom hoćemo, u svojoj osnovi je beskrajna dobrota i ljubav, što sačinjava i bit svakog bića. Potencijal je, i cilj svakog duhovnog puta je razviti ga unutar sebe u svoj njegovoj punoći i snazi. Inteligencija (Kosmička svijest, Svjetlost, Nirvana, Energija, Bog…) je jedna, tvorac svega postojećeg, živog i neživog, i svako izvorno duhovno učenje ima iste ciljeve: postizanje i življenje nesebičnosti, dobrote, tolerancije, humanosti, ljubavi, pravdoljubivosti, istinoljubivosti... da bi se na taj način dostigao onaj krajnji, svakog duhovnog puta isti cilj – samorealizacija, samospoznaja svoje božanske suštine, ili drugim riječima rečeno Bogoostvarenje, stapanje individualne sa Kosmičkom sviješću, Nirvana, Samadi, rastakanje u Svjetlosti blažene sreće i ljubavi... Apsolutne sreće, mira, ljubavi, slobode. Bezvremenih, bezuslovnih. A tada ne može biti niti želja, niti misli. Sve je u samorealizovanom, univerzum cijeli, šta da želi? Nema potrebe da misli, ništa mu više nije nepoznato, spoznao se – mikrokosmos i makrokosmos sviješću Jedno su. Samoostvario se: on nije srećan - on je Sreća; nije znalac - on je Znanje; on ne voli - on je Ljubav; on nije slobodan - on je Sloboda; nije miran - on je Mir...

Zato je odricanje od želja koje skreću sa tog puta samo način da se neka trenutna ugodnost zamijeni „idenjem“ ka nečem ljepšem, radosnijem. Odricanje iz duhovne punoće, iz težnje ka nečem većem, sveobuhvatnijem, iz duboke čežnje koja traži nešto više i bolje od onoga čega se odričemo, nikako neželjenje po naredbi ili iz praznine, tuposti. Duhovnim napredovanjem šire se unutrašnji horizonti, sve više otvara božanska riznica unutrašnjeg blaga radosti, ljepote, mudrosti. Što se više povećava unutrašnje bogatstvo, što smo bliži božanskom ostvarenju svih duhovnih dragulja koji krase našu božansku bit, to više uživamo u samootkrivanju unutar našeg unutrašnjeg svemira i samim tim je manje želje za spoljašnjim potrebama materijalnog svijeta.

To je taj izvor sa kog je poteklo učenje koje kaže da je srećan onaj koji ima manje želja. Dakle, treba to razumjeti, ne radi se o nasilnom odustajanju od želja jer tako kaže neko religiozno učenje ili neki duhovni autoritet, što može da ima suprotan rezultat i rađanje unutrašnjih frustracija, čak patologije, već slijeđenje duhovnog puta s razumijevanjem učenja koje se praktikuje i unutrašnje otvaranje najljepšim darovima kojima nas na tom putu naš duh obasipa.

Naravno, to se ne postiže odjedanput, dug je proces, životima dug. Zato se ide ka redukovanju želja, „samocenzuri”, težnji da se „hrane” samo one dobre, želje čije ostvarenje će doprinositi obogaćivanju ličnosti, samorazvoju, unutrašnjem rastu (npr. bira se štivo koje će se čitati, muzika koja će se slušati, društvo s kojim će se družiti i komunicirati i sl).

Nažalost, za većinu ljudi duhovnost se sastoji isključivo u „suvom” praktikovanju proklamovanih rituala i ceremonija. Smatraju da je suština duhovnosti u redovnom odlasku u religijski hram, hodočašću po raznim svetilištima, izvršavanju dužnosti onako kako to nalaže religijska institucija kojoj pripadaju. To, ako ne postoji istinsko razumijevanje izvornog duhovnog učenja, vremenom prelazi u suvoparno sprovođenje krutih pravila, ostaje se samo na tom spoljašnjem praćenju rituala i ceremonija, pa sledbenik postaje krut i uštogljen, ostaje ograničen na samo svoju „istinu“, samo svog boga, samo svoju religiju, samo svoj narod, samo svoju državu, a često „ulazi“ i u fanatizam… Boga, paradoksalno, sveprisutnog, svemogućeg, stvaraoca svega što postoji, kako ga sam opisuje, zatvara u korice samo jedne, svoje, religijske knjige. A time zatvara i sebe, ograničava svoj duh i sprečava njegovo dalje širenje ka Izvoru kojem teži i iz kojeg je potekao.

---