-Piše: Milan Mišić

U svijetu se ove godine održava dosta važnih izbora, ali izborni proces u Indiji, započet u četvrtak, na mnogo načina nadmašuje sve druge.

Prije svega po brojkama. Na biračkim spiskovima ovoga puta je blizu 900 miliona birača. Glasanje će trajati 39 dana, a u utakmici za 543 mjesta u Lok sabi (donjem domu parlamenta) je 8.000 kandidata iz 430 partija, sve indijskih i regionalnih. Indija je, podsjetimo se, republika od 29 federalnih država i sedam „teritorija unije”, u kojoj su 22 jezika zvanični i gdje se praktikuju sve religije svijeta.

U izbornoj administraciji (uključujući tu i bezbjednosne snage) učestvuje 11 miliona ljudi. Glasanje je elektronsko, uz pomoć 2,3 miliona glasačkih mašina koje su ovih dana transportovane u biračke jedinice kamionima, specijalnim vozovima, brodovima, helikopterima, bivoljom zapregom, pa i na leđima slonova.

Rezultati će se znati tek 23. maja, a dotle, na dnevnom redu su politički aspekti ovog „vašara demokratije” u drugoj najmnogoljudnijoj naciji svijeta (1,365 milijardi stanovnika).

Glavna dilema je da li će sledeću indijsku vladu formirati njen sadašnji premijer Narendra Modi (68) koji je sa mjesta predsjednika vlade federalne države Gudžarat na nacionalnu scenu lansiran 2014, kada je na čelu Baratija džanata partije (BDžP) iz prve osvojio apsolutnu većinu... Ili će se na vlast vratiti Kongresna stranka, predvođena izdankom političke dinastije Nehru-Gandi koja je zemljom upravljala tokom najvećeg dijela njene nezavisnosti izvojevane 1947. U areni je Rahul Gandi (48), kome su pradjeda (Džavaharlal Nehru), baba (Indira Gandi) i otac (Radživ Gandi) bili premijeri.

Modi je danas nesumnjivo najpopularniji političar u zemlji, BDžP je najmasovnija i najbogatija partija, ali su prognoze uprkos tome uzdržane. Indijski politički sistem je većinski: pobjednik je kandidat koji dobije najviše glasova u svojoj izbornoj jedinici, pa se izborne presude donose u lokalu.

Ono što se ne mijenja, to je indijska posvećenost demokratiji. Ustav je usvojila 1950, kada su održani i prvi izbori, koji su od tada redovni, izuzev 21-mjesečnog vanrednog stanja koje je Indira Gandi uvela 1975.

Ovi izbori se održavaju u okolnostima kada je Indija najdinamičnija ekonomija svijeta (stope rasta poslednjih godina premašuju 7 odsto). Ona doduše nije novi azijski tigar, adekvatnija metafora je da je slon koji postojano gazi ka svom cilju.

Predizborne teme i ovoga puta su siromaštvo, korupcija, nezaposlenost, nacionalna bezbjednost, s tim što su im pridodate i teška ekološka kriza – zagađen vazduh i vode – i polemika, na dnevnom redu od kako je Modi došao na vlast, o tome kakvo treba da bude indijsko društvo.

Modi se naime zalaže za kontroverznu formulu po kojoj je Indija zemlja indusa (onih čija je vjera hinduizam - 80 odsto stanovnika) i za induse – što ugrožava njen delikatan multietnički, multijezički i multivjerski mozaik (druga je zemlja, posle Indonezije, po broju muslimana, kojih je oko 200 miliona).

Indijska demokratija je bučna, nije savršena (a koja jeste), ali je uprkos tome cement koji održava cjelovitost ove nesvakidašnje nacije, koja izrasta u svjetsku silu. Opet kao slon – polako, ali sigurno.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike')

---