U vrijeme Pupinove društvene angažovanosti, bilo je nekoliko potpornih organizacija naših iseljenika u SAD i Kanadi, a zalaganjem, između ostalih, i Pupina, stvorena je jedinstvena iseljenička organizacija 1909. godine pod nazivom Savez sjedinjenih Srba „Sloga“. Pupin je uspio da izmiri razne partikularističke nesuglasice upravo i nazivom nove organizacije (koja je povezala i „Srbobran“) i zahvaljujući početnim slovima te organizacije, koja je sadržala četiri „s“ (SSSS), što se tumačilo poznatom izrekom „Samo sloga Srbina spasava“. Zahvaljujući ugledu i angažovanju Pupina, „Sloga“ je 1911. g. dobila svoj Srpski dom koji je bio opremljen i malom štamparijom. Bio je predsjednik „Sloge“, a kasnije i mnogih drugih društava i saveza.

Pupin se posebno počeo aktivno baviti interesima Srbije i Crne Gore poslije aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, 1908. godine. Kada je, na primjer, u Njujorku osnovan Središnji odbor, za predsjednika je odmah izabran Pupin. Iste godine je izabran i za predsjednika Slovenskog useljeničkog društva. Ne navodeći ovdje hronološki redosljed stvaranja, povezivanja i razmimoilaženja mnogih društava i organizacija, koje su okupljale prvenstveno useljenike iz Srbije i Crne Gore, treba istaći da je konačno ujedinjenje saveza išlo dosta sporo. Do njega je došlo tek 1929. godine i osnovan je Srpski narodni savez sa sjedištem u Pitsburgu. U stvari, savez „Sloga“ se ujedinio sa „Srbobranom“, i Pupin je predao novu organizaciju mlađim ljudima. On je, međutim, izabran za njenog doživotnog počasnog predsjednika.

Pupin je vršio svestrani rad u okviru svih naših iseljeničkih društava i organizacija. Prikupljao je pomoć, davao pozamašna sopstvena sredstva, agitovao i upoznavao američku javnost sa patnjama i teškoćama, u kojima su se nalazile Srbija i Crna Gora za vrijeme balkanskih i Prvog svjetskog rata. Ogroman ugled i svjetska reputacija su bili snažna zaloga da se Pupinu vjerovalo, da je njegova riječ bila saslušana i njegova agitacija davala izvanredno značajne rezultate. Upravo je zato Pupin svojim radom, dosljednošću, aktivnošću i nesebičnom pomoći, postao najugledniji i najzaslužniji Srbin i predstavnik svoga naroda u Americi. Organizovao je okupljanje i slanje dobrovoljaca u svoju staru postojbinu u toku balkanskih i Prvog svjetskog rata.

Sve one koji su željeli da odu u svoju staru domovinu i učestvuju u njenom oslobađanju, Pupin je nesebično pomagao. Nije žalio da izdvoji pozamašna sredstva iz ličnih izvora, sve u želji da pomogne pravednu borbu svoga naroda. Kada je Austrougarska objavila rat Srbiji, Pupin je inicirao osnivanje Centralnog odbora narodne odbrane. Njime je neposredno predsjedavao i dao ogroman doprinos. Pomogao je da oko 8.000 vojnika stigne iz Amerike, kako bi doprinijeli povoljnom okončanju balkanskih ratova. Posebno su bile teške okolnosti putovanja naših dobrovoljaca početkom Prvog svjetskog rata. Amerika je bila neutralna, pa je Pupinova aktivnost bila okarakterisana kao kršenje tamošnjih zakona.

Sve dok Amerika nije ušla u Prvi svjetski rat (1917), Pupinova aktivnost se graničila sa krivičnim djelom. Jedva je uspijevao da se održi u granicama dozvoljenog rada, pri čemu je pokazao izvanrednu umješnost, lukavstvo i diplomatsku virtuoznost. Kako nijesu mogli da putuju direktno iz Njujorka u Evropu, dobrovoljci su, zahvaljujući i Pupinovom djelovanju, putovali zaobilaznim putem. Srbi iz Amerike su, na primjer, dali 14.000 dobrovoljaca, od oktobra 1914. do okupacije Srbije krajem 1915. godine. Pupin je isposlovao kod engleskih i italijanskih predstavnika u Njujorku veoma jeftin prevoz do Patrasa ili Napulja – za samo dvadeset dolara po osobi. Potom je organizovao sve oblike pomoći i potpore, od materijalne, finansijske i medicinske – do svih drugih vidova omogućavanja bezbjednog putovanja na bojište.

Svojim radom, već u prvoj deceniji 20. vijeka, Pupin je skrenuo pažnju srpskih vlasti i političara. Srpski političar i ministar inostranih poslova Kraljevine Srbije Milovan Đ. Milovanović, pisao je Pupinu 1910. godine da će uskoro dati kralju Petru da potpiše ukaz kojim ga imenuje za počasnog konzula u Americi. Pupin je na to odgovorio Milanoviću, da za takvo mjesto treba izabrati nekog uspješnog bankara ili advokata, a ne profesora univerziteta. Međutim, umjesto odgovora, Pupin je 1911. godine dobio ukaz, kojim ga kralj Petar imenuje za počasnog konzula Kraljevine Srbije u Njujorku. Na tom položaju je bio sve do 1920, kada je zamijenjen redovnim konzulom.

Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---