-PIŠE: KOSTA RADOVIĆ

Već je treći dan i jutro bez jutrenja: neprekidno pada kiša, munje nebo rasijecaju, bljeskom zasljepljuju oči, gromovi biraju najviše vrhove, prže ih kao odabrane žrtve!

I jutros pijem čaj, ali od hajdučke trave. Seljaci su me ubijedili – ljekovita je. Vjerujem. Vjerovao je i to naš Bajo Pivljanin.

U staroj zbirci dokumenata nađoh, sasvim slučajno, zapis Hercega Stjepana iz sredine 15. vijeka.

Čudim se koliko je podataka i vladarske moći, muke i straha – stalno u tijesan zapis! Herceg je imao u Pivi tri grada, utvrđenja: najslavniji Soko, iznad „Stipan polja” i sastavaka rijeka Pive i Tare, uzvišeni dvor...

Drugi prestoni grad bjehu mu Stabna, između stjenovitih bregova, sa topovima, i ispod grada – vinogradom na rijeci Vrbnici...

Treći grad njegov, u ovoj starohercegovačkoj oblasti, bješe na Carevom guvnu, iznad Sastavaka rijeka Sinjca (Plave rijeke), Pive i Komarnice, svega tri stotine metara od Kaluđerskog mosta.

Onaj koji je ostavio zapis bio je pisar vojvode Stjepana, istovremeno i carinik na Kaluđerskom mostu. Otkrio sam, opet slučajno, to je bila u onom vremenu važna ličnost, pismen, saznajan, blizak plemstvu hercegovu i kćeri kneza srpskog Lazara – Jeleni, koja je bila udata za ostarjelog, ali moćnog Sandalja, na čije je stono mjesto zasio sinovac Stjepan. Njemu je povjerena i Carina na rijeci Komarnici, blizu sastavaka rijeka, jer tuda prolazi veliki trgovački karavan od Mora do Pljevalja pa dalje na Istok putem cara Konstantina.

Zato je i grad iznad sastavaka tri rijeke dobio ime Carev grad! Na Carevom guvnu!

(Na ovom mjestu mogu se izviniti čitaocima, što odmah sam nije upisao isprekidani tekst vojvode Stjepana, nagrižen mišijim zubima. Tekst je, očigledno zapisao pisar sa Kaluđerskog mosta, to se može zaključiti po rukopisu debelih linija sa početnim slovima obojenim u plavo i crtežom anđela u letu!)

Zapis sam talkovao da bih došao do zaključka: Hercegov sin Vlatko često je pokušavao da zbaci oca Stjepana sa prestonog mjesta, pa su se u nekim situacijama, zbog turske najezde, mirili, potpisali ugovor o miru na pivskom selu Pišću. Sve je to stari vojvoda „podupro kesama zlata”. Ma, uzalud. Sin Vlatko je u kritičnoj situaciji, pozvao i platio „kesama zlata” turski odred, koji je već zaposijedao dio Bosne, te je taj odred azijata jurišao na utvrđeni grad Soko, na visokim stijenama koji je branjen vojvodinim topovima. I odbranjen tada.

Kolika je neodoljiva želja za vladanjem, vlašću i bogatstvom, u zapisu, potvrđuje i izdaja drugog sina Herceg Stjepana, koji se poturčio i postao vezir Axmet.

U cijeloj priči, naslućenoj, po zapisu, vidi se i uloga nevjernih hercegovih žena, plemkinja sa tuđih dvorova. Sve su, već starog i bolesnog vojvodu, lagale, varale, potkradale, pomagale sinove nevjernike.

Prije smrtna dana, u Hercegnovom, bogati, ali zdravljem trošni vladar, pisaru je izdiktirao i prokletstvo na sinove, u kome je Vlatka „u crni zavio pokrovac” – prizivajući Boga za svjedoka.

Pisar, Duhom vjeran Hristu, vidio je, na kraju papira, stegnutu, okamenjenu vladarevu ruku i zijev usta iz kojih je izletjela duša kao pritiješnjena ptica iz škripa.

Sada je to bilo prikazanje bez moći, prošlost i budućnost, koje će pisar sa Kaluđerskog mosta, prorok sijede brade, kasnije viđati u snovima i javljanjima.

Nije lako prognati, iz snova, pticu straha. To je đavo, kaže pisac u kasnom zapisu, a trebalo je da bude andio od Boga Oca. Đavo se odmetnuo od Gospoda, pokazao svoj prkos i gnjev, kad je Svemogući dozvolio pojavu Adama. Zavjrenička ljubomora je buknula...

(U tom trenutku zatrese grom brdo i prozor. Uzigrale se strasti nebeske. Odlažem olovku na sto, šetam kroz nevidljive predjele straha, samoće... Pijuckam čaj, zamišljam veliku lipovu šumu u doba cvjetanja, ispod stijene Pištaline, čujem dozivanje majke Ruže:

– Edali te, eda... Gdje si bolan? Bježi u kuću...


(NASTAVIĆE SE)

---