-PIŠE: KOSTA RADOVIĆ

Preda mnom su otkrivena dva puta, izabrao sam onaj neizvjesniji, teži – pisanje. Na taj način postao sam ratnik protiv zaborava. Shvatio sam Isus je pobijedio smrt žrtvom, ljubavlju – istinom. Od tog trenutka sebični bezbožni otimači krenuli su tajnim i vidljivim strijelama pogađati moje srce, moj bol. Ipak, nijesam odustao od svog puta

Priča bi bila zaboravljena, sa njom i sav jedan svijet oko Mosta i rijeka, da mi nije kazivao ribar, potomak onog srednjovjekovnog carinika i proroka sa Kaluđerskog mosta.


Vidiš, kaže mi ribar, bosonog i uzbuđen, – kakav je zavjerenik zaborav protiv sjećanja. Nije kriv zaborav nego čovjek i neka zla sila. Eto, na primjer, stiže nama potop u šest kanjona, nastavlja priču i sijeda do mene na prag. Mostovi, carina, srpsko groblje na obalama, domovi, putevi – sve će već sjutra požderati slijepa i teška voda mrtvica, koja zavjerenički, evo, narasta zbog ogromne prezide, brane visoke 220 metara. Taj naručeni ubica već sjutra će prekriti, u tamnu dubinu sakriti, i ovaj prag na kome sjedimo. Pa, čovjek da se ne ubije! – Raširi ribar ruke, zagleda se u moje oči, uzdržavajući se da mu ne pljusne plač. Zamisli, vitla rukama ribar, neće više biti bijelom svijetu ni Careva mosta, ni Carevih vrata, ni kuće za carinika, ni njegove knjige putnika i roba, koja se – kobajagi – čuva negdje, ali se ne zna gdje...


Sve se, evo, to događa pred našim neispavanim očima, a ljudi misle da se još ne događa, da je to neka iskrivljena maštarija. A nije, bolan, nego je ovo mrtvo more, dublje od 401 metar, od najdublje tačke na zemljinoj kugli. Nikad niko više neće zaroniti u tu tamnu dubinu, mogu samo potonuti nevješti plivači, grobovi sa obala i ojađeni mostovi, manastirišta, crkvišta.


– Ovo je zavjera protiv čovjeka i Božije svjetlosti! Još jednom raširi ruke ribar sjedeći na pragu.


– Možda će ostati jedan most, rekoh ribaru pritiješnjen njegovim očajanjem.


– Ma kakav most! Nema više mostova ni svjetlosti! – odmahnu glavom. Srušili su Manastir, Uspenije, eno ga sele uz brijeg ne vjerujem da će i on uzbježati!


– Pravo reći, kažem ribaru, ovo jeste vrijeme umiranja rijeka, grobova, domova. Ja se samo pitam, može li Božija volja pobijediti ovo zlo, ovu zavjeru, ovaj naručeni potop!?


– Nema više pobjednika, odgovori očajni ribar i zaćuta, pa se trgnu: Bog je pobjegao od zlih ljudi. Vidio je ostaše kosturi hiljada ratnika, ranjenika, tifusara na dnu ovog mrtvog mora. Neće Bog da učestvuje u čovjekovom zločinu!


– Istina je, pokušavam nešto govoriti. Istina: mi smo sa bivših rijeka i mostova novi nojevci, mi samo – potopnici, pleme potopno. Jek i muk!


Čuj, bolan, sad se sjetih nečeg iz knjige pustinjakove, Pustinjak iz pećine Ogorjelice, na rijeci Komarnici, čekajući da ogrije Sunce, prije Hrista 86 godina, govorio je molitvu:


„O Bože, kad obratim pažnju na sve što si stvorio, vidim dokaz tvog jedinstva, moći, sveznanja, vrhovne mudrosti, vrhovne pravde...“


Taj glas pustinjaka čujem sad i pitam se – je li otac sa sinom, brat sa bratom, dijete u naručju majke ili je to samo trenutak – onaj neminovni konačni rastanak od svega iza koga ne postoji ništa što je bilo. Da li je život naš samo putnik koji iza brijega minu u suton kao poslednji glasnik svijeta?!


Ribar ne izdrža moje umovanje, skoči:


– Sjutra je poslednji dan! Natrčaću!


I odjuri kao da ga tjera roj razjarenih pčela!


Ostah na pragu kao neizgovorena riječ, taman.


Sjutradan bješe gusta, nepomična magla u čitavom kanjonu, vidljivost na svega nekolika metra od praga. Nadošla jezerska voda već je pljuskala i liskala prag.


Natrča ribar na otvorena vrata, već gazeći vodu.


– Ma, bolan Tolmaču, kakvo te spavanje našlo. Diži! Evo zla voda na pragu!


Bez odziva i pokreta Tolmač starih knjiga je ležao ispružen sa prekrštenim rukama na grudima. Tamno – zeleno lice i ledeno čelo otkriše ribaru istinu: On se upokojio u toku noći!


– E, knjigo, knjigo! Muko naša! Kuda ću i šta ću ja sad sinji kukavac!


P. S.


Geometar, Branko Doderović, lijep i visok, uman, iz pivskog sela Ravno, kao i njegov brat Miljan, otkrio je piscu dobročinitelj, duševnu ljubav otkrio je prema bratu Božu, Bagiju, sestri Milevi, majci Petri, a piscu ove knjige jednu istinu.


„Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja ovim svijetom, zbog naglog razočarenja – odmah bi počeli skakati, sa nekog mosta, u mutnu rijeku!


Svijetom upravljaju moderni varvari, dresirane ubice – interesne grupe, koje mimo narodne volje izaberu vođu, a taj zbunjenom i siromašnom narodu priča da je demokrata, no su za sva zla krivi Rusi, Srbi, Arapi...


E, tu ti knjigu piši, reče mi Branko geometar, posle potopa! Na kraju obavezno stavi onaj znak koji se „čita“ kao riječi – poslije sadržaja – a liči na odsječenu glavu nabijenu na kolac i zarđalu kuku!


(NASTAVIĆE SE)