-Autor: Nadežda Milenković

Taman smo pomislili da se opozicija ujedinila i organizovala da smijeni vlast kad ono – vlast se ujedinila i organizovala da smijeni opoziciju. Da stvar bude gora, u tome nema ničeg čudnog. Dobro, ima mnogo čudnog, ali nema ničeg za čuđenje. Jer ovdje više ne bi bila vijest ni da čovjek ujede psa. Dapače, ljudi su toliko bijesni da je pravo čudo što odavno već ne ujedaju. Za razliku od njih – vlast je još bješnja. I ujeda gdje stigne. A stiže na sve televizije sa nacionalnom frekvencijom i u sve tabloide, zaposjeda intervjue i autorske tekstove, svaku informaciju pretvara u vijest o sebi i postaje vijest umjesto vijesti.

I svako normalan bi pomislio da je to idealna situacija za jednu vlast. Ali ne i naša vlast. Po onoj narodnoj da zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu – da smijeni opoziciju, obaranje opozicije je trebalo da, kao uostalom i sve ostalo, izvede niko drugi do predsjednik vlasti. On je, po riječima ministra policije, baš planirao da govori na protestnom mitingu, ali mu je bilo ispod časti da se obraća tako maleckom skupu te će svoje planirano obraćanje ipak sačuvati za svoju planiranu publiku, onu kojoj se dijele linč paketi u kojima su fašizam, silovanje i nasilje opozicije.

Ovoj drugoj, neplaniranoj publici vlast je oduzela autobuse i mobilne klozete, a dodala obilno zalivane blatnjave travnjake i obratila joj se samo preko malih ekrana i to onim svojim državničkim: je’n, dva tri, sve što kažeš to si ti, uta-ta!

No, pošto joj takvo obraćanje nije bilo dovoljno, vlast je ipak morala da izvede i državni udar. Da bi spriječila najavljivani državni udar opozicije. Koji je samo vlast najavljivala. I koji, po definiciji, samo vlast i može da izvede.

To zaposjedanje na prepad republičkog parlamenta i lokalnih uprava (a naročito onih tri u kojima vlast nije na vlasti) moralo je da se desi ne zato što je vlast takva kakva je (mada i zato što je ova vlast takva kakva je) već i da bi se nekako popunila praznina u programu koja je nastala kada su, prvo ministar vojni i gradonačelnik umjesto gradonačelnika Beograda, a zatim i brojni poslanici i odbornici – zakazali pa otkazali štrajk glađu. Koji je najavljivan kao „jedini civilizovan odgovor vlasti na nasilje opozicije“, a zatim odložen na neodređeno vrijeme, ali zasigurno ne zato što se vlast sjetila i drugog civilizovanog načina jer nije.

Iako je taj štrajk glađu postao svjetska vijest (i to pod oznakom „nije lažna vijest“) i iako je mogao biti uspješan (pa jednom je već pomogao ovoj vlasti da smijeni vlast, što ne bi pomogao i sada da smijeni opoziciju) ni ovaj državni udar nije prošao bez rezultata. Zavjerenici koji su ga izveli su već sutradan objavili da su zaposjednute parlamente sačuvali od upada opozicije. Čudi samo što nisu dodali i da su zemaljsku kuglu sačuvali od upada Marsovaca.

Peščanik.net

---