-Piše: Budimir Vuković

Karakterna slabost i strah da se iz nje izađe glavne su crte prosječnog glasača vlasti. Uzaludno je saznanje da su predstavnici vlasti ogrezli u kriminal i nemoral. Na pitanje zašto glasa nesmjenjivu vlast, naš glasač odgovara o nekim nevezanim problemima lične prirode i tu se završava razgovor gluvih telefona: „Moj brat je mnogo dužan“ ili „svi su u vlasti isti”... Svjesni malenkosti svoje ličnosti i potencijalnog parčeta kolača, oni zaustavljaju vrijeme i točak budućnosti stvarajući ambijent nesnosan za život slobodnim i samomislećim ljudima. Kada se uzme u obzir koliko ih se našlo s druge strane zakona, to je veza sa državom sve jača i neraskidiva je moćna institucionalna karika između krivih i pravih. Okajanje grehova i ispranu savjest može dati samo neko ko posjeduje faktičku moć. Našem glasaču prijaju samo hvale sa javnog servisa iako zna da tu nema trunke istine. Kapitulacija savjesti ne boli i najbolje je o njoj ne misliti. Samoposmatranje neka preuzmu gubitnici tranzicije – među pobjednicima biti – lijep je osjećaj. Oni koji su se okoristili u pljačkaškoj privatizaciji danas su predstavnici klase na vlasti i promjenu režima doživljavaju kao promjenu svog statusa. Država je ta koja će naše male izlete savjesti da blagosilja pošto je moćnija od crkve koja isto tako daje oprost od grehova. Naš uzoran građanin je naše najveće blago i najveća vrijednost. Koliko je njegov mentalitet poznat vođi i njegovim savjetnicima govori to da oni ne mogu organizovati kontramiting kao odgovor probuđenoj masi.

U svojoj porodici (glasač) je tradicionalaan dok mu ne smeta sa višeg nivoa poništavanje tradicije, lični interes je na prvom mjestu dok solidarnost sa poniženim i potlačenim gubi u potrošačkom zadovoljavanju sekundarnih potreba. Dobar šoping i dobar ručak svariće sve sumnje koje savjest stvara, uljuljkanost u svojoj bijedi, ne mogu a da ne ponižavaju svaki slobodarski poduhvat jer su polazeći od sebe svjesni jedne strane malenkosti ljudskog roda. Pošto je moral kosmička kategorija, savjest ima direktan uticaj na zdravlje. Naš prosječni glasač postao je hipohondar koji obilazi bolnice. Pošto simptomi ili posledice ne liječe uzrok, to se njima javljaju sve nove i nove bolesti koje prouzrokuju redove pred bolnicama. Neko će reći da smo bolestan narod, a niko se ne pita koliko nečista savjest utiče na razne bolesti. Mnogi će reći da zdravlje ulazi na usta dok se savjest može treitrati kao nus-proizvod.

O tome šta će biti sjutra (nagomilana zaduženja po glavi stanovnika) naše glasače ne interesuje, kao što to ne zanima ni vlast. Oni nikad nisu čuli poslovicu: „ Što vidiš kod drugog – nadaj se u vijeku“. Misle da mogu živjeti svoje individualne živote nalazeći izgovor da to što rade rade radi svog potomstva. Gluvi i slijepi za zajednicu, oni su najvjerniji čuvari te zajednice jer je ta zajednica gluva i slijepa na nadolazeću sjutrašnjicu. Naš prosječni glasač je i deklarisani vjernik koji na šasiji automobila ima što veći krst – zlu ne trebalo. Površnost njegovog shvatanja religije završava se na slavljenju slava. Samo da ga neki moćnik ne vidi kako ulazi u crkvu! Naš glasač se zgražava svakog nedoličnog postupka pogotovo narušavanja društvenog sklada i papagajski ponavljanog blagostanja sa javnog servisa. „Zar nismo najbolji u regionu“, komentar je prosječnog gledaoca javnog servisa i senzacionalnih „Farmi“ i „Bratova“. Profil našeg glasača najbolje poznaju kreatori ovakvih televizijskih „torova“.

Voajerski nastrojen glasač ne haje za svakodnevna ubistva po ulicama. On se osjeća sigurnim na ulici, a „svako zaslužuje što dobije”. Tu i tamo nekog glasača pregazi džipom neki tatin sin ili kćerka koji će velikodušno ponuditi naknadu članovima familije obogaljenog glasača. Naša humana policija u tim slučajevima ne pravi nikakav zapisnik. Naš predsjednik Vlade je zagovornik humanog odnosa prema prekršiocima. Tačno, svi smo potencijalni prekršitelji. Takav human odnos prema ljudima s one strane nemaju ni oni koji će da nas uvedu u demokratiju. Čovjek, naše blago, preuzet je iz prethodnog sistema koji je usavršio metode da su posle prijetnje oduzimanjem slobode naši prekršioci najvjerniji čuvari sistema. Djeca naših glasača ne moraju imati ni prestižne diplome jer u uslovima konkursa jedna od najbitnijih stavki su „roditelji“. Podjela na „naše“ i „njihove“ nije preuzeta iz prethodnog sistema, mada se tu i tamo neki tradicionalista ne bi složio sa tom tezom. Naš uzoran glasač ne propušta tradicionalne običaje on je redovan na svakom slavlju i oproštaju i „njihovih“ i „naših“. U tim ceremonijama, koje su danas jedini oblik solidarnosti, licemjerje izvrgava tradiciju ruglu.

Tradicija, kakva – takva, i dalje se održava zadržavajući formalni i karikaturalan oblik.

„Služenje režimu“ specijalitet je koji seže i u dalju prošlost. „Sluganstvo“ je jedini zvanično priznati patriotizam. Utrkivanje u patriotizmu direktno utiče na oboženje i idolopoklonstvo. „Vođa“ je simbol države i između njih se stavlja znak istovjetnosti. Ko je protiv vođe, on je i protiv države. Postanak države je jedna od najvećih tekovina civilizacije, ali ujedno i najveće srozavanje morala i patrijarhalnih vrijednosti. Država posjeduje vlast, a vlast pruža: moć, novac i seks.

Izrugavanje zakonima koje sprovode vrhuška i njeni podržavaoci toliko bode oči da mirni protesti nisu adekvatan odgovor na bogohuljenje. Još je Džon Lok govorio da je upotreba sile protiv nemoralne vlasti legitimna. To su početne lekcije iz demokratije što potvrđuju sadašnji protesti u Francuskoj.

---