- Autor: Dejan Ilić

Treba reći odmah na početku: pobijedili su „nas“. Na „njihovom“ protestu protiv „nas“ bilo ih je više nego na „našem“ protestu protiv „njih“. Otprilike znamo i koliko više – četiri puta. Ako je „nas“ 13. aprila bilo između 40 i 50 hiljada, „njih“ je 19. aprila bilo vjerovatno više od 150 hiljada. U svakoj od dvije kolone koje su preko mosta u Brankovoj ulici stizale do skupštine iz pravca Novog Beograda, odnosno Ulicom kneza Miloša iz pravca Ade Ciganlije bilo je više ljudi nego što je „nas“ bilo 13. aprila na platou ispred parlamenta. A to nisu bile jedine dvije kolone. Zato ne treba kriti: dakle, pobijedili su u jednokratnoj disciplini „koliko nas ima“. Problem je, pak, u tome što to nije jedina takmičarska disciplina. Da bi njihova pobjeda bila potpuna, sad to treba da ponove svakog petka u narednih pet mjeseci.

To se, znamo, neće dogoditi. Prvo, previše je skupo: ako je istina da je u Beograd stiglo oko 3.000 autobusa, onda je samo za te autobuse trebalo platiti nešto preko milion eura. U narednih pet mjeseci, za takva skupljanja žitelja Srbije (i susjednih zemalja) moralo bi se odvojiti nešto preko 20 miliona eura. Ni nesrećnije zemlje s gorim uzurpatorima to sebi ne mogu da priušte. Drugo, pored novca, to bi iscrplo i ljudske resurse, to jest kapacitete podanika da svake nedjelje odvoje jedan dan za uzurpatora. Na pet mjeseci, to bi iznijelo gotovo čitav mjesec njihovih života. Samo slijepo odani podanici spremni su na takvu obrednu žrtvu – da predaju život uzurpatoru. Treba vjerovati (ili barem nadati se) da takvih nema mnogo među „njihovih“ 150 hiljada.

Zašto je važno pobijediti u obje discipline, to jest – zašto pobjeda samo u jednoj od njih nije dovoljna? Odgovor je jednostavan: zato što, po analogiji, za takmičenje u okupljanju građana na platou ispred parlamenta važe ista pravila po kojima se utvrđuje legitimnost pobjede na izborima za predstavnička politička tijela, to jest za isti taj parlament. Prije nego što to objasnimo, primijetimo jednu bitnu stvar: nedemokratska i antisistemska stranka na vlasti uspjela je da predstavnička politička tijela svede na puke fasade, a politiku izmjesti na ulicu gdje umjesto Ustava i propisa važi zakon jačeg. Istovremeno, u obaranju ruku s opozicijom, ona snagu crpi upravo iz uzurpiranih političkih tijela, odnosno – koristi se državom kao nedozvoljenim dopingom: samo je država mogla da pokrije troškove stranačkog skupa od 19. aprila.

Međutim, kada demokratiju šutnete napolje kroz vrata (parlamenta), ona vam se vrati kroz poslovični prozor. U političkim zajednicama koje nisu sasvim potonule u varvarstvo demokratska pravila ipak važe i na ulici. Podsjetimo se – da bi rezultati izbora bili legitimni, treba zadovoljiti više uslova. Ti uslovi važe prije izbora, ali su na snazi i posle izbora. Ovdje su trenutno u fokusu predizborni uslovi: pravo na informisanje, slobodni mediji, sloboda udruživanja, pravična podjela resursa, glasanje bez pritiska, potpuna kontrola izbornog procesa i brojanja glasova. Posle izbora, pak, legitimnost se utvrđuje prema tome da li pobjednici na izborima poštuju Ustav i propise, te da li poraženi ne trpe štetu zato što su se posle brojanja našli u manjini. To bi bila gruba slika ustavne demokratije. Ona je važna za pristanak poraženih.

Pobjeda na izborima legitimna je kada poraženi nemaju nijedan dobar razlog da ne pristanu na nju. Znamo, stranka uzurpatora na vlasti nije ispunila nijedan uslov iz oba skupa – niti su izbori, svi od 2014. do sada, bili fer i slobodni, niti su se posle izbora poštovali Ustav i propisi. Naprotiv, pobjednici su posle izbora bez milosti gazili zakon, te rušili politička tijela da ne ostane ni kamen na kamenu od njih. U takvim okolnostima, poraženi povlače pristanak i pružaju otpor uzurpatoru. To bi ukratko bio smisao i poslednjeg talasa protesta iz 2018. i 2019. Sjećamo se i demonstracija iz 2017, protiv krađe na predsjedničkim izborima; kao i iz 2015, zbog nezakonitog rušenja kuća u Savamali. Na takve proteste u kontinuitetu, uzurpator ne može da odgovori jednim velikim skupom.

Uzurpator ne razumije: kao što mu ukradena pobjeda na izborima ne daje za pravo da posle izbora radi šta mu se prohtje, tako ni jedan njegov skup na kome će se u jedan mah okupiti više ljudi nego što ih ima u protestu ne može da opravda njegovu samovolju. On naprosto nije u stanju da razumije sintagmu – pristanak poraženih. Nema nijednog dobrog razloga da oni koji se u Srbiji danas nalaze u manjini pristanu da ih zbog toga gaze. Njihov otpor je opravdan i legitiman naprosto zato što je ustavna demokratija u oštrom sukobu sa pukom voljom većine. Ali, treba razumjeti uzurpatora. On se djetinje naivno pita – pobijedio sam, zašto mi se ne pokore? I onda na ulice jednom godišnje izvede veliki broj poraženih koji su pristali na njegovu samovolju kao primjer za nepokorne.

Srbija se ne dijeli na „nas“ i „njih“, i zato su ove zamjenice u tekstu dosledno pod navodnicima. Srbija se naprosto dijeli na poražene koji su pristali i na poražene koji su uskratili pristanak uzurpatoru.

Peščanik.net

---