- Piše: Borivoje Ćetković

U podgoričkom Višem sudu prvostepenu presudu liderima DF-a Andriji Mandiću, Milanu Kneževiću, njihovom vozaču Mihailu Čađenoviću, dvojici ruskih državljana, kao i grupi državljana Srbije, izrečena je presuda- od režima očekivana i jedino moguća. Da se svuda u svijetu, gdje postoje duktature, gaze pravo i demokratija to je opštepoznato, ali da se to čini na tako bezočan, primitivan, prostački način kao u Crnoj Gori teško da možemo naći slične primjere ne samo na jugoslovenskim prostorima, već i šire.

Sudski proces organizatorima i učesnicima navodnog državnog udara nije nas iznenadio – prethodila mu je gospodareva mantra o navodnoj ugroženosti Crne Gore. A „ugrožena je” od svog vjekovnog brata- ruskog naroda koji od vladike Danila naovamo brani i pomaže Crnu Goru. „Državni udar”, u koji su umiješani i Rusi, treba da pokaže gospodarevim zapadnim gazdama da je nezamjenjiv političar i da niko tako sigurno kao on neće voditi Crnu Goru na njenom atlantskom putu. Ako je i od diktatora, mnogo je. Godine 1988. narod je prevaren, pa opljačkan, uništena mu je industrija, opustošena su sela, stvoreno dvoslojno društvo (mali broj bogataša- lupeža, ostalo sve siromasi i puka sirotinja), oživljene su stare podjele i raskoli među Crnogorcima, uvučeni smo u NATO bez referenduma -a sada nas raspamećuje. Glavni nosilac ovog masovnog raspamećivanja je specijalni tužilac Milivoje Katnić, tipičan predstavnik režima koji ne zna šta čini, ali sve čini po nalogu svojih gazda. Da se ne radi o slobodi i životu ljudi i njihovih porodica, sve ovo što smo vidjeli za ove dvije godine „suđenja” bilo bi najveća sprdačina kojoj je teško naći ravnu. Međutim, stvar je krajnje ozbiljna- ljudi su osuđeni na robiju, pogaženi su pravo i demokratija.

Teško je odoljeti iskušenju da se makar ukratko ne pomenu neki „biseri” Katnićevog tužilačkog rada. „Državni udar” o kojem priča Katnić mogao se izvesti samo upotrebom oružja, ali njega njema - negdje je „na dnu nekog jezera u Srbiji”. Corpus delicti ne postoji- nema predmeta kojima je trebalo da se učini krivično djelo. Ruski državljani, koji su dobili naveće kazne jednom su samo ruski nacionalisti, a u nekim izjavama bili su ipak povezani sa državom – imali su ovjerene ruske pasoše. Prostor ne dozvoljava da se obrade sve kontradiktorne izjave specijalnog tužioca –nebuloza (nerazumljivih, mutnih, nejasnih, smetenih izjava) ima sijaset. Nije jasno šta je htio da kaže ovaj visokopozicionirani depeesovac kada se prsio „talikom junačkim”, kada se pozivao na „Boga kao svjedoka”, ili kada je pominjao nekakve kozake, odrede jurišnika itd. Za krunske svjedoke Sašu Sinđelića i Mirka Paju Velimirovića Đorđe Nastić iz Bombaške afere bio je prava ljudina. Katnićev nastup na televiziji ostaće upamćen po smušenosti, smetenosti, „elokvenciji”, dok govori zateže - s mukom izgovara riječi kao da ih urivkom vadi. Specijalni tužilac kao da je neka današnja varijanta popa Mića. Pitanje se samo nameće: „Amanati đe nauči tako/ Jesu li te u Beograd slali”. „Kakav nauk, takvo i čitanje”, ali i njemu kao i popu Miću nauk nije potreban- pop zna napamet liturgiju, a Katnić radi ono što mu se kaže. Da zaključimo, na osnovu optužnice ovakvog specijalnog tužioca sudsko vijeće Višeg suda sa sudijom Suzanom Mugošom izreklo je visoke zatvorske kazne organizatorima i učesnicima „državnog udara”. Što može u Crnoj Gori, nigdje drugdje ne može.

---