- Piše: Mihailo Medenica

Plašiš li se smrti? Ne, strah me je da ću biti suviše živ da je se uplašim…

Kako, suviše živ?! Onako, previše čovjek, ljut na one što će žaliti moju smrt, glupavo ću se moliti za još minut… Pa, nije li to normalno, zar ne želimo svi još taj minut više?

Da, jer smo uludo protraćili sve prethodne pa bismo tim minutom da se iskupimo za sve, ili još gore- da protraćimo i njega, a možda ga otimamo od nekoga ko bi zaista znao šta s njim?

Od koga otimamo? Naš život je vrijeme dato nama da ga… Vidiš, te zablude se najviše plašim, zato i kažem: strah me je da ću biti suviše živ da se uplašim smrti… Sasvim sigurno ne možeš suviše mrtav dočekati smrt, tako da… Rekoh ti, plašim se da ću biti ljut na one što žale moju smrt jer to čine u nemoći da nađu razloga da se raduju mojem životu!

Ne, mislim da upravo to žale- život! A, zašto žaliti život?! Zašto žaliti nešto tako veličanstveno? Zbog smrti puke?! Pa, normalno je žaliti, aman…

Normalno je toliko koliko smo mi razrezali da jeste. Normalno je jer zapravo ne žalimo život već ono zdangubljeno vrijeme koje smo se plašili da živimo vjerujući da uvijek ima još minut viška… Čekaj, ne razumijem… Ni ja, priznajem, i toga me je ponajviše strah! Čini li ti se da smo postali narod preplašen smrti, a nekad smo joj se radovali? Radovali smrti?!

Ne umiranju, ne mislim na to. To je ništavan tren, smrti smo se radovali jer smo znali živjeti, a smrt je potvrda da nisi uludo proživio… Da, jesmo donekle postali preplašeni smrću, slažem se… E, zato umiremo! Umrijeti je tren, ništa, samo nastaviš tamo gdje si bezličnim životom zastao i… Dobro, a smrt je onda...? Smrt je ono kad neće uludo i preplašeno ridati i naricati, žaleći sebe zapravo! Sjećaš li se onda kada sam ti govorio da smo postali ljudi tišine, ljudi pristajanja, ljudi koji pokušavaju da zametnu trag sopstvenoj sjenki?

Da! Pa, nije li to strašnije od smrti?! To je umiranje! Svakodnevno. Svakog časa! Svakim udahom! Svakim pogledom! Svakom pomišlju da će za nama doći neki bolji i dostojniji da žive živote. Zar nije normalno vjerovati i željeti upravo to? Nije! Naravno da nije, čak je i bijedno željeti tako šta! Bijedno je željeti da nas naslijede bolji i dostojniji?

Da! Bijedno je vjerovati da ne postoji ništa vrednije od života samog, a očekivati da za nama stasaju neki koji će razumjeti naš život u tiši i strahu a živjeti svoj dostojnije negoli mi ove godine umiranja…

Ne razumijem baš?

A, razumeš li zašto u mrkloj tmini, sami pod svodom nebeskim razgovaramo šapatom?! Shvataš li da više čak ne zaziremo od tuđina već od sebe, a sebi smo postali najveći tuđini?!

Shvataš li da se naprežemo ne bismo li u gluvoj tišini čuli jedan drugog, a tobož govorimo slobodno o slobodi?!

Umiremo, dobri moj, svakom riječju jedan drugome koračamo ka rupi u koju ćemo ćutke leći slaveći „život“…

***

I ova priča opet vodi tamo gdje nas svaka odvede… Svaka samo tamo vodi ukoliko zaista želimo da za nama dođu neki bolji od nas, a kako da budu bolji ako će sebe najprije morati da traže? Ne ostavljamo im vidike već prazninu, rupu, vrtaču, potrgane rite suštine u koje će morati da se poviju kao skitice sopstvenog nasleđa… Prestrogo?

Volio bih da jeste, kunem ti se svime volio bih da jeste, ali dokaži mi da griješim?! Poznaješ me, znaš da padu nisam sklon, barem ne olako. Zar ti vjekovi nisu dovoljan dokaz?! Toliko ih je za nama, znači da nismo samo narod umiranja već i nečega većeg od tog?

Tu griješiš, dobri moj! Za nama su godine tišine, robovanja prokletoj tišini, a vjekovi s nama nemaju baš nikakve veze! Vjekove smo trampili, bagatelisali, proćerdali kao pozajmljene novce pa sad tinjamo u danima umiranja lažući se da smo tapijaši vjekova! Rođeni smo kao njihova djeca ali smo poželjeli da budemo pastorčad, pa nam zaludu pozivanje na njih…

Ali, mi jesmo potomci tih predaka. Ne, mi smo dalja familija- najbližima…

Data nam je luča da vjekovima prošlim osvijetlimo vjekove buduće, a mi smo se poplašili vidjevši sopstvenu sjen i umjesto da plamenom osvijetlimo vaseljenu zapalili smo pradjedovske šume… A, šta smo drugo mogli da učinimo?! Šta je do nas?! Šta smo mogli, šta?

Da se ne došaptavamo u noći, recimo! Da ne bježimo u noć kako bismo progovorili nadajući se da se nećemo poznati u mraku i sjutra reći jedno drugome: „E, sjećaš li se onoga od sinoć?“

Da se ne prisjećam vazda, jer prisjećanje će i ostati za nama, a ne nasleđe!

Sve smo mogli i sve možemo! Moramo!

Da, sva priča vodi tamo gdje se ne umire već se smrću smrt pobjeđuje- na presveto Kosovo i Metohiju!

Nema priče koja ne počinje Kosovom i Metohijom i nema je koja ne završava njime!

---