-Piše: dr Vukić Ilinčić

Od kada postoji kao država, Crna Gora nije imala društveno-istorijskih i ekonomskih procesa koji su vodili ka nesmetanom napretku. Uvijek su neke društvene nepogode i ratovi mijenjali pravac i uvijek se počinjalo iz početka. Zbog toga je država bila u diskontinuitetu sa prethodnim društvenim sistemima. Ipak, pojedini događaji (kao što su ratovi) i politički sudski procesi i te kako su bili sudbonosni, kako za vlast tako i za opoziciju. Pod utiskom aktuelnog sudskog procesa, tzv. „državnog udara“ i drakonskih kazni, sjetio sam se jednog procesa, odnosno dva u kratkom vremenskom razdoblju, cetinjskog i kolašinskog 1907/‘08. odnosno 1909. godine, do kojih je došlo zbog afera sa bombama i progona Narodne stranke - klubaša.
Na prvom procesu na Cetinju sudilo se opozicionarima, a normalno ne Srbima jer su to gotovo stoprocentno bili svi u tadašnjoj Knjaževini. U kolašinskom procesu sudilo se, takođe, političkim protivnicima. Trebalo bi mnogo papira da se objasni suština ovih sudskih procesa. Sve u svemu, sa današnje distance oba su bila politička, proizvod dinastičke kombinatorike i sukoba na dvoru Petrovića, što je trebalo da bude zataškano presudama. U oba procesa okrivljivana je Srbija, a pominjana i Rusija - mada stidljivo, jer je bila glavna zaštitnica i finansijer crnogorske države. Za montiranje procesa, instruisanje lažnih svjedoka i sličnih marifetluka, kako bi sve djelovalo ubjedljivije, korišćeni su špijuni i agenti (Đorđe Nastić, nesrećni Srbin iz Bosne i Hercegovine), a pokrovitelj te agenture i montaže bila je moćna Austrougarska, koja je već bila okupirala Bosnu i Hercegovinu, s namjerom da je anektira. Austrougarski sud, paralelno, po istoj krivici sudio je u Kotoru pojedinim „zavjerenicima“, ali ih je, zanimljivo, sve oslobodio.
Glavnu riječ je vodio, svakako, knjaz Nikola, kao neprikosnoveni gospodar države i sudbina optuženih. Nesebičnu podršku imao je od dvorske kamarile i laskavaca iz naroda, koji su se prosto utrkivali ko će više u tadašnjoj štampi da osudi namjeru osumnjičenih, „zahvaljujući Bogu“ što je „spasio Gospodara i Crnu Goru“. Pritom se nijesu libili da unaprijed kvalifikuju djelo i optužene nazivaju izdajnicima. Takođe, i advokati u cetinjskom procesu, koji su bili postavljeni samo formalno i po službenoj dužnosti, umjesto da brane klijente, sami su ih optuživali, tako da je bez sumnje ovaj proces bio montiran i politički. Veliki broj optuženih osuđen je na dugogodišnje kazne, neki čak i na smrtne. Zanimljivo, mudri Lazar Mijušković, političar i svojevremeno dugogodišnji predsjednik vlade, koristeći se pravnom ekvilibristikom, izbjegao je da bude predsjednik suda. I knjaz Nikola je, u svom maniru, osuđene na smrtnu kaznu istog dana abolirao, odnosno preinačio im kaznu na zatvorsku robiju.
Slično je bilo i sa drugim procesom, u Kolašinu, ali sa velikom formalno-pravnom razlikom, jer je sudio ad hoc tajni sud bez ijednog pravnika. Predsjednik suda bio je stari brigadir i lični prijatelj knjaza Nikole, Mijajlo Nišin Vučinić, koji je bio nepismen, a zapisnike je potpisivao prstom, dok je tužilac, Petar Đurašković, nekadašnji perjanik, bio „jedva pismen“. Optuženi u ovom procesu branioce nijesu ni imali. Komentar nije potreban. U ovom drugom procesu mnogi su, takođe, osuđeni na duge vremenske kazne, a petorica su strijeljani. „Strijeljati ove galiote, da nijednoj pogani više ne padne na pamet tako nešto“, na samom početku konstatovao je knjaz Nikola i unaprijed im presudio. O pravičnosti suda dosta govore i riječi jednog od na smrt osuđenih. On je pred streljačkim strojem plemenskom glavaru, Lakiću Vojvodiću, koji ih je prethodno nazvao izdajnicima, rekao da „sve laže kao ništa čovjek“. Crnogorski gospodar je kasnije u vremenskim razmacima davao pomilovanja, ali „dockan“, žrtvovao je „efekat milosti“ a „time i ugled“ na koji je mnogo polagao u ranijem periodu svoje vladavine. Izazvao je buru nezadovoljstva u Crnoj Gori i svim južnoslovenskim zemljama, kao i u inostranstvu. Na njega više niko nije računao u tadašnjoj međunarodnoj politici, između ostalog, i zbog montiranih procesa. Čuveni Masarik ga je direktno optužio da je, sa austrougarskom agenturom, učestvovao u montiranju „Bombaške afere“. Žrtve ovih procesa, od kojih je stvorio beskompromisne neprijatelje, nijesu dugo čekale da prema njemu preduzmu radikalne mjere i detronizuju ga.
Treba se nadati da će u aktuelnom trenutku preovladati razum, objektivnost i nepristrasnost, a istorija se ne bi, s pravom, zvala učiteljicom života, da se na negativnim i pozitivnim primjerima iz prošlosti ne treba učiti, kako bi ova lijepa, ali najčešće nesrećna zemlja, krenula putem progresa. Mala toliko, da se ljudi svi skoro poznaju ili su u rodbinskim ili kumovskim odnosima. Zbog toga, valjda, nigdje kao u Crnoj Gori ljubav i mržnja nijesu tako blizu. Istorija se ponavlja samo nesrećnim narodima, a navedeni primjer svjedoči da se kod nas ponavlja ciklično u svakih pedeset ili sto godina, što je društvena i istorijska anomalija.
(Autor je doktor
istorijskih nauka)