- AUTOR: Janis Varufakis

U vrijeme krize i katastrofe, djeca su često prinuđena da brzo odrastu. Svjedočimo danas ovom preuranjenom pozivu na akciju na planetarnoj ravni. Dok odrasli ljudi na vlasti ubrzavaju potrošnju fosilnih goriva, djeca vode kampanju protiv opasnosti od izumiranja naše vrste. Opstanak nam sada zavisi od stvaranja globalnog pokreta koji bi kontrolisao nacionalne vlasti i zahtijevao Međunarodni zeleni nju dil.

Nekoliko zemalja je predložilo svoje verzije Zelenog nju dila. Ovdje u Evropi, DiEM25 i naša koalicija „Evropsko proljeće“ vode kampanju pod zastavom detaljne agende Zelenog nju dila. U Ujedinjenom kraljevstvu pokrenuta je nova kampanja koja zagovara sličnu regulativu sa poslanicima kao što su Karolina Lukas i Klajv Luis. U Americi neumorni aktivisti iz pokreta „Svitanje“ sarađuju sa poslanicima kao što je Aleksandrija Okazio-Kortez, kako bi progurali svoj predlog u vrh političke agende.

Sve ove kampanje su u najvećoj mjeri izolovane. Njihovi savjetnici možda razmjenjuju komentare i ideje, ali još nema strategije koja bi sve te kampanje koordinisala u širem, globalnom okviru. Nažalost, klimatske promjene ne poznaju granice. SAD je drugi po redu zagađivač na svijetu, ali kompenzuje za manje od 15 odsto globalnih emisija gasova staklene bašte. Vođstvo primjerom naprosto više nije dovoljno.

Umjesto toga, potreban nam je Međunarodni zeleni nju dil, pragmatičan plan kako svake godine skupiti po osam triliona dolara, ili 5 odsto globalnog GDP, koordinirati ulaganje te sume u obnovljivu energiju i posvetiti se izgradnji zaštite klime na osnovu potreba, a ne mogućnosti pojedinačnih zemalja.

Nazovimo to Organizacija za hitnu ekološku saradnju. Dok mnogi američki aktivisti inspiraciju nalaze u „mobilizaciji u stilu Drugog svjetskog rata“, Međunarodni zeleni nju dil bi radije trebalo oblikovati po uzoru na posleratni Maršalov plan. Uz finansijsku pomoć američke vlade, 16 zemalja je osnovalo Organizaciju za evropsku ekonomsku saradnju (OEES), posvećenu obnovi infrastrukture na razorenom kontinentu i koordinaciji snabdijevanja energijom.

Ali ako je izvorni OEES ugradio ekstraktivni kapitalizam u srce Evrope – zaštitom kartela u proizvodnji čelika i uglja – nova organizacija za Međunarodni zeleni nju dil može osnažiti zajednice širom svijeta jednim projektom koji preobražava.

Transnacionalni opseg ove mobilizacije je od suštinskog značaja iz tri osnovna razloga.

Prvi je proizvodnja. Nedavne studije pokazuju da bi, ako države sarađuju, svi kontinenti imali izvore energije u vjetru, suncu i vodi koji su im potrebni u svijetu nulte emisije gasova. Sjeverne zemlje i planinske oblasti imaju bolji pristup energiji vjetra, dok je u južnim područjima lakše eksploatisati sunčevu energiju. Međunarodni zeleni nju dil bi mogao da iskoristi ove razlike kako bi se obezbijedilo da obnovljiva energija bude svima na raspolaganju tokom cijele godine.

Drugi je inovacija. Za rješavanje klimatske krize biće potrebno više od obustavljanja eksploatacije fosilnih goriva. Biće nam potrebna velika naučna otkrića da bismo razvili obnovljive izvore energije, prilagodili postojeću infrastrukturu, sproveli detoksikaciju naših okeana i dekarbonizaciju atmosfere. Nijedna država ne može sama da finansira istraživanje i razvoj koje ovi izazovi zahtijevaju. OEES bi okupila intelektualne snage globalne naučne zajednice: Zeleni projekat Menhetn.

Treći je reparacija. Vjekovima su države poput SAD i Britanije pljačkale i zagađivale prirodne resurse širom svijeta. Manje razvijene zemlje dvostruko su lišene: prvo, svojih prirodnih bogatstava, a drugo, svog prava na održiv život – pa i prava na postojanje, u slučaju mnogih malih ostrvskih zemalja u razvoju. Međunarodni zeleni nju dil bi sproveo preraspodjelu resursa za rehabilitaciju iscrpljenih oblasti i zaštitu od rastućeg nivoa mora, te garantovao pristojan životni standard svim klimatskim izbjeglicama.

Konferencije UN o klimatskim promjenama nas neće sačuvati od izumiranja – propast Pariskog sporazuma bi trebalo da bude očigledan dokaz. Ovi okviri nas osuđuju na „dilemu zatvorenika”, gdje se svaka država podstiče na izvrdavanje obaveza, čak i ako znaju da bi međusobna saradnja donijela veće zajedničko dobro. Sve dok se klimatska saradnja zasniva na žrtvi biće u riziku od siledžija kao što je Donald Tramp, koji se zaklinje da će kršiti međunarodna pravila u ime nacionalnih interesa.

Međunarodni zeleni nju dil mijenja okvire. Umjesto da poziva na uzdržanost, on postavlja viziju pozitivne sume međunarodnih investicija, u kojoj dobit od zajedničkog učešća preteže nad koristima usamljene aktivnosti.

To je strategija koja je Frenklinu Ruzveltu donijela izvorni Nju dil. Njegov plan se obraćao beznadežnim ljudima i nadahnuo ih idejom da alternativa postoji. Da postoje načini da se resursi u mirovanju stave u javnu službu. Davao je smisao obeshrabrenima i otvarao šanse za preduzetnike.

Isto važi i za Međunarodni zeleni nju dil koji mobiliše javne finansije da prikupe privatne investicije kako bi zajedno finansirali tranziciju od osam triliona dolara. Baš kao u izvornom Nju dilu, javne finansije će obuhvatiti mješavinu poreza i obveznica. Možemo uvesti globalnu minimalnu stopu korporativnog poreza koja se zatim redistribuira po osnovu prodaje. Takođe, javne investicione banke – uključujući Evropsku investicionu banku, Svjetsku banku i KfW, njemačku razvojnu banku u vlasništvu države – mogu koordinisati pitanje zelenih obveznica za koje se najveće centralne banke saglase da će podržati na sekundarnim tržištima.

Odjednom će zemlje sa velikim trgovinskim viškovima uvidjeti da je bolje investirati višak kapitala ako se zelene investicije u zemljama sa deficitom koordiniraju pod pokroviteljstvom međunarodnog plana. Prevladaće dinamika pozitivne sume.

U tom smislu, ulog Međunarodnog zelenog nju dila nije samo ekološki. Udruživanjem zemalja na projektu ekonomske transformacije sa dna ka vrhu, i prinudom multinacionalnih kompanija da finansiraju svoj dio – takođe će se zauzdati talas netrpeljivosti i ksenofobije koji preplavljuje svijet.

„Napredne“ kapitalističke zemlje danas se bukvalno raspadaju. U Sjedinjenim Državama neto iznos javnih investicija je pao ispod polovine jednog procenta GDP. Širom evrozone, taj iznos stagnira ispod nule već skoro čitavu deceniju. Nije čudo što se politički monstrumi ponovo uspravljaju: baš kao i 1930-ih, plodovi gnjeva postaju „puni i teški, zreli za berbu“.

Neki eksperti misle da će liberalno-demokratski projekat živnuti ako im Kina posluži kao strašilo. Ali pravo strašilo je naših ruku djelo: klimatska kriza stvorena tokom decenija nemara i neulaganja. Da bismo rješavali istinsku egzistencijalnu krizu s kojom smo danas suočeni, moramo preokrenuti ekonomske politike koje su nas ovdje dovele. Stroga štednja vodi u izumiranje. Međunarodni zeleni nju dil teži da izbjegne zamke hladnoratovske politike i okupi čovječanstvo na jedinom projektu koji je u stanju da očuva planetu prikladnu za život. Da bi se to desilo, međutim, potreban nam je snažan progresivan međunarodni pokret koji će od naših vođa zahtijevati da počnu da delaju izvan svojih granica. Hajde da počnemo da ga gradimo. Djeca nas gledaju.

Peščanik.net

---