-Piše: Milan Mišić

Da li će biti rata? Ne na Balkanu, nego na većem buretu baruta, onom bliskoistočnom, rata između SAD (i njenih regionalnih saveznika - Izraela, Saudijske Arabije, UAE) i Irana?

Sudeći po ratnim oblacima koji su već natkrilili Persijski zaliv, samo što nije počeo. Tamo je već jedan američki nosač aviona, Pentagon se uveliko priprema da tamo pošalje najmanje 120.000 vojnika, drastično je redukovan broj osoblja u američkoj ambasadi u susjednom Iraku, a eksperti su već izračunali koliko bi krstarećih raketa moglo dnevno da razara protivničku infrastrukturu (oko 500)…

Ako do rata zaista dođe, biće to nova verzija rata kojeg je Trampov prethodnik u Bijeloj kući, Barak Obama, proglasio „glupim” i formalno ga okončao – onog u Iraku. Ali ovoga puta glupost bi bila mnogo veća, jer je Iran geografski tri puta prostraniji od svog susjeda, sa isto toliko više stanovnika nego što je imao Irak kada je predsjednik Džordž Buš 2003. započeo „Drugi zalivski rat” koji će se završiti tek osam godina kasnije, 2011.

Dok je izgovor za irački rat bila izmišljotina o njegovom „oružju za masovno uništenje”, danas je u igri čitav mozaik faktora, počev od toga da Amerika želi promjenu režima u Teheranu, zatim ratobornosti glavnih ljudi u Trampovom okruženju, prije svega dokazanog jastreba Džona Boltona, savjetnika za nacionalnu bezbjednost, kome mediji pripisuju uvjerenje da „nema problema za koji rat nije rješenje”, pa do interesa pomenutih američkih saveznika kojima situacija „što gore to bolje” odgovara iz raznih razloga.

Ono što je međutim nesumnjivo, to je da je sve počelo Trampovim povlačenjem Amerike iz sporazuma koji su sa Teheranom 2015. postigle pet članica Savjeta bezbjednosti pojačane Njemačkom. Novom američkom predsjedniku se taj dogovor, kojim se Iran obavezao da obustavi svoj nuklearni program u zamjenu za ukidanje sankcija, nije dopao, jer je navodno sadržao previše ustupaka. Raskid je podrazumijevao nove američke sankcije i „maksimalni pritisak” ne samo na Teheran, nego i na evropske saveznike da i oni slijede politiku Vašingtona.

Iran je uzvratio najavom da će obnoviti obogaćivanje uranijuma, što je izazvalo nove prijetnje, uključujući i pomenute ratne pripreme. Tramp doduše za ovaj kurs nema podršku ni Kongresa ni javnosti, u četvrtak je i sam izjavio da nije za rat, ali atmosfera u kojoj neki sitni incident može da izazove veliki belaj već je stvorena.

Ako bi do rata zaista došlo, on za Ameriku svakako ne bi bio tako jednostavan kao onaj sa Irakom, koji je koštao oko dva i po biliona (hiljada milijardi) dolara (plus oko 4.500 američkih žrtava i oko 150.000 stradalih Iračana). Iran je naime pripremljeniji za asimetričan konflikt, u regionu ima puno dobro naoružanih savezničkih milicija poput Hezbolaha u Libanu, a svakako je u stanju da blokira Persijski zaliv, što bi izazvalo poremećaje na tržištu nafte (i podrazumijevajući gnjev američkih birača zbog skupljeg benzina).

Dok pokazivanje američkih mišića eskalira, pitanje od milijardu dolara je kako će se ovo završiti. Da bi dejstvovale, američke prijetnje moraju da budu uvjerljive, a što su uvjerljivije, to je rat izgledniji. Tako da može da započne čak i ako ga niko ne želi.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---