-Razgovarao: Aleksandar Ćuković
Književnik
Kosta Radović rođen je 1936. godine na Mioči, u Pivi. Književnost je završio u Beogradu. Osam godina bio je sekretar Kulturno-prosvjetne zajednice Crne Gore. Njegovo književno djelo već decenijama skreće pažnju kako čitalačke, tako i kritičke javnosti.
– U to vrijeme, kada sam bio sekretar, još nije bilo formirano ministarstvo kulture, već samo sekretarijat. Tu je bio i divni čovjek dr
Božina Ivanović. Kulturno-prosvjetna zajednica Crne Gore i njen sekretar imali su u svom aktivnom sastavu naučna, umjetnička i sva amaterska društva, čak njih četrdeset. To znači da je Zajednica imala međunarodnu kulturnu i naučnu, a posebno književnu saradnju – pojašnjava Radović u razgovoru.
Bio je vođa književne delegacije u Rusiji (Moskva, Petrograd, Jermenija), davne 1976. godine.
– U sastavu te delegacije bili su i poznati književnici
Boško Pušonjić,
Vukman Otašević,
Milo Kralj,
Ratko Deletić i
Vojin Đuretić. U toku boravka u Jermeniji vidjeli smo staru knjigu na uštavljenoj zečjoj koži, mislim da je težila 28 kilograma. U toj knjizi upisani su prevodi tekstova sa grčkog, a dopisivani kasnije i sa drugih jezika i, vjerovali ili ne, i sa srpskog jezika. U toku boravka u Jerevanu, predao sam pismo
Desanke Maksimović tada najčuvenijoj jermenskoj pjesnikinji
Metahsi. Ararat, vulkanska planina, u obliku velikog sijena, sa Nojevom barkom u utrobi, sada u turskoj teritoriji, izazvao je tajanstvenost i sjećanje na pokolj Jermena od strane Turaka. To je bio strahovit genocid – kaže Radović.
On je počasni građanin grada Suzdalja u Rusiji i Kraljeva u Srbiji.
– Kulturno-prosvjetna zajednica Crne Gore je dva puta gostovala u Kraljevu, u Spomen-parku žrtava naroda. To su fašisti sprovodili po principu: za jednog poginulog Njemca stotinu strijeljanih građana, Kraljevčana. Takođe, Kulturno-prosvjetna zajednica je 1986. i 1998. godine sa tri stotine učesnika izvela nezaboravan program. Program iz 1986. godine rađen je po mom i scenariju
Radojice Boškovića, a drugi je iz 1998. godine bio moja poema „Ugarak tijela”. Ova poema je naredne godine izvedena u Herceg Novom za Dan evropske muzike. Horovi i režija bili su beogradski, a sve programe je direktno prenosila sva jugoslovenska televizija. Za sve programe muziku je napisao naš najveći kompozitor
Borislav Boro Tamindžić, sa kojim sam dugo sarađivao i prijateljevao – dodaje on. Radović ističe da je režiser kraljevačkog programa bio
Blagota Eraković.
– U mom sjećanju ostalo je nezaboravno književno veče u Pekingu. Fascinirala me je voditeljka
Mej, koja je ranije radila u kineskoj Ambasadi u Beogradu. Pjevala je sve naše narodne pjesme i znala sve podatke o književnim susretima na izvoru Pive. Tom prilikom me je primio ministar svekineske kulture kao i jugoslovenski ambasador
Ostojić. Pamtim izjavu svekineskog ministra: „Kina će napredovati korak po korak. Ako treba, vratićemo se i korak nazad. Nikada Kina neće dozvoliti da prašina zapada padne na nju. Mi znamo šta je put: Konfučije i Mao”. Današnja Kina to zaista jasno pokazuje čitavom svijetu. Kinezi imaju i savjest, odgovornost i krajnji cilj ostvarivanja ideala. Opet su to Konfučije i Mao – smatra je Kosta Radović.
On ističe i svoju posjetu koncentracionom logoru Aušvic.
– Taj stravični logor smrti oslobodili su Rusi i snimili su film o zatečenom stanju. Na filmu se vidi kako živi kosturi, sjenke, koračaju u susret oslobodiocima. Ti kosturi se raduju. To je metafizika. U tom stravičnom mjestu spaljivanja žrtava je i pepeo mog ujaka
Milana Ćuka, brata majke
Ruže. Njegovo ime našao sam i u spisku žrtava u muzeju u Aušvicu prilikom posjete – prisjeća se Radović dodajući da je Milan imao brata
Milutina Ćuka, jednog od najumnijih Pivljana svoga vremena.
Milutina Ćuka, Radović često spominje u svojim književnim zapisima i poeziji.
- Aušvic... Po mirisu pepela ljudskog tijela iz okoline su ljudi saznali za Aušvic. Tu sam bio sa
Irenom Verigovom, koja je veliki prevodilac na poljski jezik – dodaje on.
(NASTAVIĆE SE)
)){kind=small}
