-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Moja majka je, inače, i pošto je puštena iz kolašinskog četničkog zatvora više vremena provodila po apsanama Mila Bakića, Bandovića i drugih četničkih glavešina, nego kod kuće – kazivao je dalje Mišo Janketić – jer je bila aktivna i na sve načine nastojala da pomogne partizanski pokret. Kad joj je dojadilo obijanje pragova četničkih zatvora po Vraneškoj dolini, ona je jednog dana pokupila nas dvoje i pobjegla u Pljevlja, u svoj rodni grad, neće li se tamo skloniti i spasiti od zlotvora.

Smjestili smo se kod Đorđija Đenisijevića, bio upravnik nekog rasadnika u Pljevljima, pa majka kod njega iznajmila jednu malu kućicu u dvorištu – to bilo za poslugu, samo dvije sobice. Bila se čak i zaposlila i radila nešto na pošti eda bi nas kako održala u životu.

Dok su Njemci bili glavnokomandujući u Pljevljima, niko je nije dirao, grku riječ joj nije dobacio. I ona je za sve to vrijeme, kao i niz drugih mladih žena i djevojaka, sarađivala i pomagala partizanski pokret, dojavljivala im iz okupirane varoši važne podatke i na neki način doturala pomoć, sve što se moglo i koliko se moglo.

Sve se, međutim, obrnulo naglavačke kad su se u Pljevlja jednog dana sjazili četnici i počeli da uspostavljaju svoju strahovladu.Toga dana, aprila 1944, bila je nedjelja, ona dobila negdje jagnjeći but i krenula da nam spremi fini ručak. Ručak još nije bio gotov kad neko zalupa na vrata i u sobu rupiše dvojica s velikim bradama, šubarama i kokardama na njima. Jedan, dobro sam upamtio, mali, dežmekast, drugi krupan, čelom udara u nadvratnik. Onaj mali nosi jednu veliku pušku, kasnije su mi objasnili da je to bila nekakva „francuzica“, a onaj visoki jedan kratki, italijanski karabin s nožem.

Zbore strogo majci da mora s njima u komandu. Ona mirno, kao da je pozivaju na veselje, veli da ona neće i nema kud pobjeći, da je puste samo da završi ručak djeci, pa će sama doći.

Za čudo, oni pristadoše na to i odoše.

Kad ručasmo, ona me odvede u drugu sobu i veli: Cile – tako me zvala otkad pamtim i taj mi nadimak ostao do danas – ti si, veli, sad veliki majkin dječak, ja ću sad da idem, možda se nikad više neću ni vratiti, a ti da čuvaš sestricu Milenu...

Tako meni zbori majka Milica, a imao sam tek pet godina i od tada do danas, evo su prošle sedamdeset i tri godine, kad god se sjetim majke u ušima mi odjeknu te njene riječi...

Spremi se. Došle tu neke komšinice, znaju kud je krenula, pa joj zbore da se ne udešava. Ona jok: odjenu se što je najljepše mogla, začešlja kosu, a bila je stvarno lijepa žena i imala predivnu bujnu kosu. Ode mirno kao na veselje...

Nema je, nema je – ne vraća se. Sjutri dan, komšije nas nagovore i pošalju mene sa sestrom u komandu četničku, bila tu blizu, da pitamo za majku i molimo da je puste – možda će se zlotvori smilovati kad vide nejaku i uplakanu djecu.

Ispred štaba jedan doksat i tu stražar, ne može pored njega ptica proletjeti u uski dugački hodnik. Mi ga pitamo kroz suze za majku, a on breknu: mrš, mrš, gubite se paščadi komunistička odavde! Onda mene još i šutnu nogom u zadnjicu.

Mi se izmakli malo, tiho plačemo i gledamo kako neka žena riba hodnik i prosipa napolje kofe s vodom, a ta voda crvena. Nekim dječjim instiktom sam odmah posumnjao i utuvio u glavu da bi to mogla biti krv moje majke i do danas me ništa nije razuvjerilo da to nije bilo istina...


(Sjutra: ŽUTE CIPELE MIŠA JANKETIĆA)

---