Prosječan čovjek se u jednom danu između 15 i 30 puta požali ljudima oko sebe na loše vrijeme, posao, saobraćaj, emotivni život, zdravstveno stanje, platu, komšije, TV program, političare, cijene... Žalopojke su postale sastavni dio naše svakodnevice i iako će mnogi reći da svako od nas bar u jednom segmentu života ima realno opravdanje zbog čega negoduje, rijetko ko se iskreno zapita da li takav obrazac ponašanja mijenja našu stvarnost na bolje ili nas gura u začarani krug nezadovoljstva.
Zbog čega smo skloni da „kukamo nad sudbinom”, da li su jadikovke način da se zbližimo sa ljudima ili nas one, pak, štite od promjena na koje nijesmo spremni, za „Dan” govori psiholog Zorana Vuković.
- Požaliti se nekome zbog realnog problema je ljudski, čak i ljekovito ako zaista želimo da dobijemo konstruktivan savjet koji ćemo razmotriti i primijeniti - kaže psiholog Vuković. – Ali, kada se žalimo na situaciju na koju ne možemo da utičemo i konstantno ponavljamo da nam smeta nešto što je izvan kruga naše moći, onda je to štetno kako po nas, tako i po naše okruženje. Sindrom „vezanih ruku” zbog „političara koji nam zagorčavaju život”, „kiše koja nikako da prestane da pada”, „ludnice u saobraćaju” ili „sunca koje prži i nema namjeru da prestane” tjera nas da se osjećamo bespomoćno i da budemo fokusirani na „tamnu stranu života”. Kada sa drugima pričamo o tome, energija koju prenosimo je iscrpljujuća, pogotovo ako se naša tema razgovora svodi samo na jadikovanje, bez ijednog pozitivnog i ohrabrujućeg stava. Poslije takvih susreta svi se osjećaju loše, i oni koji govore o tome, i oni koji takve priče slušaju.
Zbog čega ljudi vole da se žale na situaciju koju ne mogu da promijene?
- Čovjek je socijalno biće i konstantno traži načine da se poveže i zbliži sa drugima. Jedni drugima se lakše otvaramo i bolje razumijemo jedni druge kada imamo zajednički problem. Kada je „tačka nezadovoljstva” identična, ona ujedno predstavlja i polaznu tačku za zbližavanje. Ovakve situacije su često pokušaj uvoda u intimniju priču; na primjer, osoba se žali na vremenske uslove, a odmah zatim počinje da govori o tome kako joj smeta vrućina/hladnoća jer ima zdravstvene probleme koji su proistekli zbog tenzije na poslu ili nesuglasica u partnerskim ili porodičnim odnosima.
„Žalba opšte prakse” je, zapravo, uvertira u prisniji razgovor?
- Ponekad potreba da se ljudi žale na stvari na koje ne mogu da utiču može da se izjednači sa potrebom za ispovijedanjem. Takvi ljudi traže pažnju, žude da ispričaju ono što im „leži na duši“. Ipak, iza ovakvog ponašanja često se krije zamka za one koji ih slušaju. Jer, želja za ispovjedanjem ne znači uvijek i potrebu za konstruktivnim savjetom. Trebalo bi biti mudar, pa procijeniti da li nas neko pušta u svoj intimni svijet da bismo mu pomogli sagledavanjem njegove situacije iz drugog, nepristrasnog ugla ili samo da bismo ga saslušali.
Nije rijetkost ni da se ljudi žale na situacije koje mogu da promijene, a ipak to ne čine. Kako izaći na kraj sa takvim ljudima?
- Takva vrsta unutrašnjeg konflikta je u korijenu mnogih problema. Primjera radi, osoba jadikuje zbog loše atmosfere na poslu, a ne čini ništa po tom pitanju – niti razgovara sa kolegama kako da poboljšaju međusobne odnose, niti intenzivno traži drugi posao. Ili, osoba se žali da konstantno osjeća umor, a svakodnevno radi do iscrpljivanja, odbija da ode na ljekarski pregled, ne ide na godišnji odmor zbog „lojalnosti firmi” i spava svega nekoliko sati svake noći. Osobe koje su sklone ovakvom obrascu ponašanja same sebi oduzimaju moć koju imaju, svjesno se odričući i vlastite odgovornosti koju imaju za takav neželjeni rasplet događaja. Da bismo im pomogli da izađu iz začaranog kruga jadikovanja, trebalo bi da ih podstaknemo da sami potraže odgovore na pitanja: „Kako ćeš riješiti taj problem?” i „Šta te sprječava da riješiš problem?”. Takođe, kako se iza svakog oblika ponašanja krije neka namjera, važno je da osoba koja se stalno žali bude iskrena u razgovoru sa sobom i prizna šta želi da postigne jadikovanjem umjesto preduzimanjem akcije da promijeni neželjenu situaciju. Mi smo bića navika i teško se prilagođavamo promjenama, često zaboravljajući da je promjena jedina konstanta koju možemo da očekujemo od života.
Snežana Moldovan