- Piše: Džemal Perović

Najveći građanski protesti u modernoj istoriji Crne Gore desili su se zbog jedne deblje koverte. Doduše, male pare u poređenju sa milionskim pronevjerama ovoga režima (za koje je javnost znala i ranije) ali ipak ogromne za većinu građana Crne Gore. Dovedeni na rub egzistencije, u strahu od računa za struju, od svakog novog nameta, građani su imali priliku da vide svojim očima ono o čemu se pričalo.

Okidač je zaista bio koverat i građani su odgovorili primjereno trenutku, čime su poslali jasnu poruku režimu da ne žele da im sudbinu određuju koverte.

Sve što se moglo poručiti sa protesta učinjeno je dostojanstveno, civilizovano i mirno. Sjatile su se tih dana medijske ekipe iz najprestižnijih medijskih kuća i takva slika je obišla svijet.

Mnogi su se tu našli zatečeni. Bili su se već navikli na sistem koverti, ne samo oni koji bitišu i imaju koristi od tog sistema već i oni koji su se uplašili da se remećenjem tog sistema (a radi se o zakonu jačeg) ne poremeti njihova pozicija, njihova blizina centrima moći. Tragedija Crne Gore je u tome što je kod mnogih to samo iluzija o blizini i mogućuj ličnoj koristi. U korumpiranom sistemu na gubitku je uvijek ogromna većina građana.

Novina i, usuđujem se reći, ljepota ovih protesta je primjetno oslobađanje od te iluzije upravo onih koji su zaposleni u institucijama sistema, običnih građana i po očekivanju glasača DPS-a. Siguran znak da je većinska Crna Gora nezadovoljna tridesetogodišnjom vladavinom korumpiranog režima koji upravo sistemom koverti uspijeva da na odgovorna mjesta postavi najnesposobnije i najpokvarenije među nama.

U prvim trenutcima se nisu snašle najjače poluge sistema - državni i paradržavni mediji su lagali nevješto i smušeno, analitičari ispadali smiješni, junoše u parlamentu i pomalo naivni, da ne kažem glupi. Retorika primjerena diktatorskim režimima. Retorika koja više nigdje ne može proći. Slikovita je rečenica sagovornika iz Brisela: „Nepromijenjena tridesetogodišnja vladavina – toga nema više ni kod afričkih diktatura.“

A protesti su rasli. Svjedočili smo otrježnjenju i velikoj istini. Istini poslije koje ništa više u Crnoj Gori neće biti isto. Istini da se ovom režimu bliži neumitni kraj.

Režim je pokazao slabosti, popustio skoro svuda tamo gdje je preko puta sebe imao odlučne građane. Iz svih struktura društva postaje primjetno odupiranje, oslobađanje od straha, rađanje nove nade.

Prednost istine nad lažima se osjećala u vazduhu, mogućnost pobjede pravde nad nepravdom nikad realnija. To je vrijednost i bogatstvo crnogorskog društva koje više niko neće moći da ućutka.

Činjenica da režim nije pao odmah, nerealna očekivanja kojima sam i sam podlegao, ne treba da nas obeshrabre. Analizirati sve što se desilo je neophodno, ali naš taj početni probuđeni optimizam i brza očekivanja rezultata ne smiju sputati dalje djelovanje. Naprotiv, sav potencijal za promjene je tu. Građani su tu, nisu otišli iz Crne Gore i nisu odjednom prestali razlozi za njihovo nezadovoljstvo.

U analizi ko je iznevjerio očekivanja u brze promjene - ja, organizacioni odbor protesta, opozicija, neko treći ili svi pomalo, veoma je važno naći prave odgovore. I vratiti građanima početnu vjeru u proteste kao jedini način smjene ovog korumpiranog i nesposobnog režima. Jer, ponoviću - nas se režim plaši samo kada smo na ulici. Kada smo kod kuće – za njih ne postojimo! Nismo opasnost. Nismo ni dok se prepucavamo između sebe ko je kriv. To vam je kao sindrom silovane žene koja se u podsvijesti pita – „gdje sam pogriješila“?! Ni trenutka ne smijemo zaboraviti ko je ovdje siledžija. Jer onda oni mogu nesmetano da nastave da nas pljačkaju, da prisvoje i radi punjenja njihovih džepova pregrađuju rijeke, sijeku šume,... a kroz štetne ugovore i javni dug kradu budućnost i našoj djeci. Mi im to ne smijemo dopustiti.

A jesu li jaki - jesu. Jesmo li im dopustili, zajedno sa opozicijom - jesmo. Jesmo li se (za)nosili stavovima da „ima ko da misli o tome“; „...što bi ja, što ja tu mogu“ (?!), - jesmo. E pa nema ko drugi da misli o nama, građanima. Dokazano. Evo 30 godina. Moramo sami, ima nas više nego dovoljno. Da se odupremo.

Zato protesti. Na jedinoj slobodnoj instituciji u Crnoj Gori, na ulici.

P.S. A o greškama i krivcima drugom prilikom. Zasebno, svakome po kolumna.

---