- Autor: Nadežda Milenković

Da bi se naš dan rutinski odvijao, neko je morao da porani, neko da kasno legne, neko da radi dvije smjene, neko drugi da provede čitav dan na nogama, neko treći da zakolje vola… Pa, ipak, niko od tih bezimenih ljudi neće doći da nas gnjavi pričom o sebi, svojim mukama i nadanjima, o tome kako se osjećaju i šta su kome zamjerili. I to ne zato što nemaju cjelodnevni pristup medijima već zato što znaju da su samo radili svoj posao a da se njihovi privatni doživljaji – nas ne tiču.

Za razliku od tih ljudi, naša vlast smatra da joj je posao da podijeli sa grupom baš sve što joj sirotoj na um padne. Pa smo tako primorani da saznamo da je predsjednicu vlade nasmijalo ono što bi svakog normalnog zabrinulo, a predsjednika države zabrinulo ono što bi svako normalan smatrao frivolnim. I da su jednog predsjednika opštine duševno zaboljele optužbe da je naručio spaljivanje novinara, a da drugog predsjednika opštine baš zabole što su ga optužili za seksualno uznemiravanje, dok trećih deset predsjednika opština uopšte ne boli što nisu uz „svoj narod“ dok ga ROSU hapsi, nego sjede uz čovjeka sa potjernice.

Šta ždere Gilberta Grejpa mogli smo da saznamo samo ako smo gledali taj film, ali zato šta ždere predsjednika države saznajemo i kad nas ne zanima. Kao i to da se on, poput Blanš iz „Tramvaja zvanog želja” – uvijek oslanjao na dobrotu stranaca. Samo je još falilo da nas izvijesti i koliki su mu bilirubini i šta su mu našli u urinokulturi pa da imamo kompletnu sliku nepotrebnih informacija.

Jedino nikako da od ove vlasti saznamo stvari koje jesu od javnog interesa. Ako neki novinar i dobije priliku da pita (jer mu nije dozvoljeno da istraži kao što bi mogao u svakoj normalnoj državi) koliko je, na primjer, koštao avion vlade i kojim (i čijim) novcem je plaćen, dobiće odgovor da je to – državna tajna. Jer su trošenje budžetskih para ili dobijanje skupocjenog poklona valjda podaci koje će špijuni da iskoriste. Šta će da urade sa tim podacima – da prijave Savjetu za borbu protiv korupcije?! Pa nije to taj neviđeni plan o razgraničenju sa Kosovom koji će druga strana u pregovorima saznati jedino ako ga pročita u našim novinama.

Isto je i ako pitate koliko košta toliko hvaljeni patrljak od autoputa. Ministarka za infrastrukturu kaže da još nisu izračunali. Nemaju digitron ili šta? Tek nemojte da pitate za Beograd na vodi, Etihad, Željezaru, turneju predsjednika države po državi, visinu honorara savjetnika, službene „škode”, neslužbena putovanja… Jer, ako i pitate – vlast se pravi luda (suprotno izričitoj najavi predsjednika države da će da se pravi lud samo na temu Kosova).

Da, normalne države imaju neformalne vlade u sjenci, samo mi imamo vladu koja je formalno u sjenci. I koja bi zbog toga morala da opravdano bude – pod debelom sjenkom sumnje.

Peščanik.net

---