-Piše: Svetislav Šestović

Navaljivala je turska vojska velika i jaka, ali čete ovih junaka nijesu odstupale nijednog koraka. Sa velikom upornošću i herojskom borbom ustanici su branili svoje položaje na Stožeru. Te krvave borbe trajale su skoro deset dana, a Stožer, taj bastion slobode, bio je krvavo poprište. Pred navalom brojne pješadije i artiljerije i neravnopravne borbe, ustanici su primorani da se povlače preko Barica prema Tari. Žestoke i krvave borbe vođene su 3. i 4. juna na Baricama sa redovnom vojskom i bašibozukom. Ustanici su čvrsto i uporno branili položaje i odbijali turske napade. Svojom upornom borbom štitili su odstupnicu neboračkom stanovništvu, kako bi moglo da pređe preko Tare i pretjera stoku, te da ga Turci ne robe i ubijaju. Raspolažući velikom nadmoćnošću u vojsci i u naoružanju, Turci su 4. juna zauzeli Barice. „U borbama poginulo je i ranjeno dosta naših, ali se ne zna tačan broj, ali, po opštem tvrđenju izvještaja, broj mrtvih i ranjenih na turskoj strani nije ni u kom slučaju manji”. Nažalost, te brojke nikada se nisu ni saznale.

Kako su Turci koje selo zauzimali, tako su ga u oganj pretvarali. Po selima spaljeno je sve što može da gori, kuće, štale, pomoćni objekti, sijeno. U Stožeru i Baricama spaljen je i pasji kolac. Gorjela je zemlja. Dim se dizao nad selima koja su bila u plamenu. Dim i tuga nadvila se nad cijelim krajem. Pucnjava i vriska, kuknjava i lelek razlijegao se popaljenim selima od onih koji nisu uspjeli da pobjegnu. Etika, čojstvo i viteštvo Šemsi-pašine vojske i njegovog bašibozuka oslikavalo se nad nejači, nedužnim narodom i njegovom nezaštićenom imovinom. Silovanje i ubijanje žena, nedužne djece, starih i nemoćnih, bilo je njihovo junaštvo.

Ustanici, prinuđeni, povlače se prema Tari, stalno sačekujući tursku vojsku i nanoseći joj gubitke. Položaj ustanika vrlo je težak, sila turska navalila, a pomoći nema niotkud. U Premćane se iskupili svi ustanici koji su odstupali i od Maoča i Borove, i od Stožera i Barica. Na Premćanima 6. juna vođena je cio dan žestoka borba i uporna odbrana ustanika. Pored brojne Šemsi-pašine vojske, pljevaljski Sulejman Haki-paša poslao je još 150 nizama iz Pljevalja. Toga dana na Premćanima Turci su imali velike gubitke, a i kod ustanika bilo je mrtvih i ranjenih. Među poginulim ustanicima toga dana bili su Mićo, Ilija i Risto Vojinović, dok je teže ranjen narodni prvak Spasoje Vojinović. Poslije bitke na Premćanima, Šemsi-paša je ovladao cijelim krajem koji su držali ustanici. Premćane je zapalio 10. juna. Sa vojskom je izašao na Taru, od Mojkovca do Lever Tare. Naredio je da se poruše svi mostovi na Tari, kako ustanici ne bi prelazili preko Tare i napadali tursku vojsku, i da bi onemogućio prelaz zaostalog neboračkog stanovništva.

Ustanici su, i pored toga što je Šemsi-paša zauzeo sve do Tare i kontrolisao teritoriju koju su držali, prelazili u manjim grupama Taru, ili upadali iz pljevaljskih sela, napadali turska odjeljenja i nanosili im ozbiljne gubitke. Srbija i Crna Gora nijesu smjele podržati oružanu borbu ustanika, kako ne bi dale povod Austrougarskoj za nova okupiranja i prodiranje na istok. Ono Crnogoraca što je prešlo Taru i pomagali ustanicima bili su dobrovoljci, koji nisu dobili nikakav vladin nalog, niti pomoć u oružju i municiji. Sa onim što su imali kod kuće pošli su ustanicima u pomoć. Za vrijeme ustanka, knjaz Nikola nalazio se u Austriji i otud poslao je poruku da se ustanak smiri i da se ne proširi u ostali dio pljevaljskog kraja, kako ne bi izazvao Austrougarsku. Za vrijeme Vraneško-premćanskog ustanka, austrougarska vojska izašla je iz kasarni i zauzela položaje iza turske vojske. Iako nijesu stupali u borbu, ali su mnogo značili za moral i borbenost turske vojske. Sasvim drugačije bilo je boriti se kad vide da je i austrougarska vojska spremna na borbu sa pobunjenim seljacima.


(Nastaviće se)

---