Kažu da ljudi umiru kada ih se više niko ne sjeća. No, lik i djelo Mihaila Miše Janketića, glumačkog barda crnogorske i srpske pozorišne scene, sigurno neće zadesiti ta sudbina. Za to su se pobrinuli članovi Udruženja građana njegovog Vraneša, koji su sinoć u Podgorici organizovali veče sjećanja na njega i veze sa ljudima i njegovim voljenim Tomaševom, ili Šahovićima kako ga je uvijek zvao. Veče na kojem se nijesu mogle čuti riječi kritičara, ili riječi laske, već ona druga, životna priča, često čudesnija od bilo kog filma ili predstave. Čulo se sve zbog čega su Cila Radomirovog Janketića njegovi zemljaci voljeli, kao i on njih, i zbog čega i po čemu će ga pamtiti.

Nakon odavanje pošte minutom ćutanja, sjećanje na Mišu Janketića, u neformalnoj atmosferi, najprije je evocirao publicista i novinar Budo Simonović, prisjećajući se njihovih razgovora, naročito posljednjeg koji je s njim vodio prije godinu i po. No, to nije bio njihov prvi susret, već samo jedan u nizu, i to ne samo profesionalno. Kao naročito emotivnu epizodu Simonović je podsjetio na to kako je Janketić pronašao kosti oca Radomira, ali, i kako je on kao novinar, uz njegovu pomoć, odnosno priču o pogibiji njegove majke Milice, kreirao svoju knjigu „Dželat sa oreolom sveca”. Istakao je i da se Janketić uvijek rukovodio moralnom poukom njegove bake Stojane, trudeći se da još kao dijete živi moralno.

– Cijelog života se trudio da svoju muku ne prenosi na nedužne, na potomke onih, a u tome mu je posebno pomogla njegova dobra baka Stojana, koja ga je nakon rata uvijek učila, kada bi počela priča o tim zločinima, pitajući je kako to da se druži sa rodbinom onih koji su mu ubili majku, a ona mu odgovarala: „Kad se rat završi onda treba sve učiniti da ljudi ostanu ljudi i da ljudi žive kao ljudi” – rekao je, između ostalog, Simonović.

Sjetno je o Janketiću govorio i pjesnik i novinar Slobodan Vučinić, prisjećajući se kako ga je upoznao 1966. godine u Beogradu, u vrijeme kada je on već bio poznati glumac. A, kako se kasnije uvjerio, i vrstan glumac. No, posebno je istakao imppresiju o njemu kao čovjeku.

– Nosio je u sebi pitomost, krotkost, blagost i toplinu, smirenost koju posjeduju samo siročad, a ona su, kako smo i večeras čuli, jača od ostale djece – istakao je Vučinić, koji je potom pročitao dvije svoje pjesme. To je učinio i pjesnik Vukić Garo Brajković. Biranim riječima o Janketiću, prijatelju iz djetinjstva svog počivšeg oca Radomira, veče je upotpunio doc. dr Veselin Drljević, novinar i publicista, koji je podsjetio na veliki Janketićev poduhvat da se u Tomaševu osnuje glumačka škola – akademija. Drljević je istakao i potrebu da ta škola ponovo zaživi, sada uz drugu generaciju glumaca Janketića i pomoć žitelja Tomaševa.

– Cile je dostigao neslućene visine, i za našu Vranešku dolinu i Tomaševo postavio ugaoni kamen u temelj svih Vranešana i naše vraneške kuće – istakao je dr Drljević.

Veče je vodio publicista Svetislav Šestović. U ime Udruženja građana Vraneš obratio se i Momo Joksimović.

Ž.J.

---