- Piše: Tomica A. Milović

Poznati srednjevjekovni mislilac, Angelus Silezius, izrekao je misao: „Čovjek je ono što nije, a trebalo bi da postane ono što jeste”. Vjerujem da je pritom Silezius imao na umu i značaj istine, naročito kao sredstva za osvajanje slobode. A bez slobode, zna se, čovjek ne živi, on, s manje ili više roptanja, život samo podnosi. Čovjek istinu mora da otkrije, da je prisvoji i usvoji onakvu kakva je ona data. Takođe, on ima moralni zadatak da istinu uzme za svoj zavjet, svoju zvijezdu vodilju. Da mu služi kao Božja zapovijest. Čovjek, ukoliko hoće da ne bude „ono što nije”, već „ono što jeste” (biće dobra, ljubavi i morala), istinu mora doživljavati kao svetu dužnost. Za razliku od životinja, koje saglasno svojoj nesvjesnoj prirodi, postupaju istinito, čovjek je u poziciji da istini pristupa svjesno. Kada se prikrada žrtvi, životinja ne laže, ni sebe ni druge životinje. Čovjek je svjesno biće, pa tako jedino sposobno da se poigra sa istinom, da je izigra, da laže. Da skrnavi svoje dostojanstvo, svoj umni i moralni od Svevišnjeg dati duhovni univerzum.

Skrnavljnjem istine, umjesto vrijednosti, na površinu izlazi nevrijednost. Istupajući protiv istine, čovjek je izložen dvostrukoj sankciji – onoj društvenoj, ali i onoj ličnoj – griži savjesti. No bez obzira na to što se kroz grižu savjesti stidi sopstvene laži, izlažući tako sam sebe preziru, čovjek je spreman, kao grešno biće, sklono da čini i zla djela, da istinu ignoriše. Time se ionako teški i nepouzdani putevi do istine, čine još težim i nepouzdanijim.

Iz antičke Grčke vuče korijene izreka: „Drag mi je Platon, ali mi je istina draža”. Autor je, smatra se, Aristotel, najdarovitiji Platonov učenik. Platon je opet bio učenik Sokratov, koji (Sokrat) nije ostavio ništa zapisano iz svog filozofskog stvaralaštva. O Sokratovom učenju znamo samo ono što je Platon zapisao. U dijaloškom djelu „Fedon”, Platon pripisuje Sokratu sledeće riječi, a tiču se istine: „Saslušajte ovo što dokazujem, ali manje mislite na to da vam govori Sokrat, a više na istinu. Ako vam se učini istinitim ono što kažem, saglasite se sa mnom, a ako pak ne – suprotstavite mi se svim argumentima koje imate”. A Aristotel, čije je učenje materijalističko (Platon je filozof ideja, filozof idealista), u svom djelu „Nikomahova etika”, ističe: „Jer iako su nam dragi i prijatelji i istina, sveta je dužnost dati prednost istini”.

Citirane misli o istini, a koje su starije više vjekova od samog Hrista, ostale su da žive do današnjih dana. Martin Luter, rodonačelnik protestantizma, 1525. godine, kaže: „Platon mi je prijatelj, prijatelj mi je Sokrat, ali nadasve se klanjam istini”. Slično, ali u suštini isto, o fenomenu istine su govorili i drugi veliki umovi: Toma Akvinski, Isak Njutn, Servantes, Balzak. Oni su je izdigli na počasno postolje ljudskih vrlina. Isklesali od nje temelj čovjekovog opstanka kao slobodnog, zdravorazumskog, etičkog i moralnog bića.

Istini je, međutim, veoma teško da pobijedi laž. Istina je, veliko iskušenje svake vlasti. Na antitezi istine, na laži, od iskona se grade „vavilonske kule”, prema dimenzijama onih u čijim rukama su sila i moć. Te „kule” su, kroz istoriju, čovječanstvu donosile samo nesreću. Pronalazački dar – pretvaranje istine u laž, gotovo da nema premca u čovjekovom stvaralačkom zanosu. To pokazuje njegovu sposobnost da, pored dobrih, čini i nečasna, zla djela. U režiji današnje crnogorske vlasti, istina je, na primjer, ovakva: sunce ne grije, trava ne raste, ne zeleni gora… Jer gospodar je mjera svih stvari, pa i samog apsurda. On je svevišnji pokrtovitelj laganja kao kategoričkog imperativa, kao izvanumnog i izvanrazumnog kiča.

---