- Piše: Mihailo Medenica

Srbine, nerođeni moj, obećaj mi da me ni riječju nećeš pomenuti, molim te!

Zakuni se da ništa nećeš znati o meni! Baš ništa! Ako ti ko pomene riječ- ućutkaj ga, laže!

Ako gdje nađeš kakvo slovo- pocijepaj to, poderi u stotinu komada, spali, baci niz vjetar, šta god samo obećaj da nećeš pročitati ni slova, kumim te Bogom kojeg sam se odrekao!

Ostavljam ti slavu, ikonu i sramotu, ovo treće sam ponajviše slavio pa ti nemoj, zasitio sam pogan dobrano, dosta joj je.

Kumio sam se i bratimio s jadom, mršni te kumove i pobratime ako te kad pronađu i slažu da smo vazda bili gostopriminici na glasu!

Zapamti da ognjište što ti ostavljam nije postojalo prije tebe i da su verige, gusle, kose, vodijeri, kapa, sveta ocila na njoj- stari vjekovima, ali da u tim vjekovima nemaš nikoga rođenog do Boga i sebe, pa se kućite polako…

Da se barem kajem pa da me pokajnog pamtiš pomalo, ali ne, nisu ovo riječi pokajničke no gorde, nepokajnika kojem je lakše naricati nad sobom živim negoli živjeti kako bi me, nerođeni moj Srbine, imao rašta potražiti međ grobovima…

Ostavljam ti ništa da sačiniš sve, pa ti upri, moći ćeš, nije to tolika muka no je meni lakše bilo gledati gdje mi raspinju Srbiju negoli ponijeti krst za nju. Pretežak mi je bio i moj krst a nekmoli njen, sve misleći da sam dostojniji uspravljen bez njega negoli povijen pod njim.

A, ti se povij, molim te, nema težeg tereta no zbaciti blagosloveni „teret“, al' znaćeš ti to i da ti ne kažem, kao što nećeš ni znati da sam ti rekao jer nećeš me pamtiti, zaklinjem te!

Ne daj ni šaku Srbije, ni prašine s vrha prsta, nikome, pa sve da ti čitavu Srbiju nude, jer nije tvoja i samo za tebe, kao što sam ja mislio.

Lakše mi je bilo tako kad su je izdavali, parčali, kidali, podvodili, razvlačili kao kakvu najamnicu bez igdje ikoga.

Lakše mi je bilo vjerovati da će je vazda ostati dovoljno, sve dok je nije ostalo ni toliko da više nisam znao koliko je dovoljno?

Kad su mi oteli Zočište, pobjegao sam u Devič.

Kad su došli po Devič, utekao sam u Dečane.

Kad su me pronašli u Dečanima, a ja potrčao u Gračanicu.

Eto njih u Gračanici, a ja već u Sopoćanima, Žiči, Studenici, Đurđevim stupovima, Manasiji, Ravanici, Đunisu, Romanu, Ostrogu, Morači…

Oni sve za mnom, budale, ne znaju koliko svetinja imam i u koliko zbjegova mogu pobjeći, sve dok nisam udario u poslednje dveri, a tamo nikog…

Ja pred sobom kao sirak pusti, niko da me pozove na konak!

Sam pred sobom a predamnom porta zatvorena- nigdje čovjeka u meni da me svrati za trpezu i postelju…

Nikada mu to nisam zaboravio, no ti zaboravi ko da se nikad nije zbilo, pa svud kud sam se krio od Srbije ti Srbiji nazovi: „Pomaže Bog!“

Bog kojeg sam se odrekao- mene nije, no ne pitaj ga ništa, umorio sam ga neumornog, prokazao i nebo i zemlju, ispovijedio tišinu i raskomotio se u grijehu…

Grijehu prema tebi, nerođeni moj- nimalo moj jer prezreću te budeš li imao išta mojega u sebi!

Kukavica sam da prezrem sebe, lakše mi je tebe samo li me budeš tražio i zapitkivao čiji si?!

Božiji, Srbine, i Srbije, eto čiji si!

Eto ti i oca i majke, i predaka i potomaka, pa ti kako hoćeš, samo nemoj kao ja.

Ja sam ti svoj, a nema veće kazne od toga, vjeruj mi!

Svoj i ničiji.

Ništa predačko i ništa potomačko u meni.

Skitnica u sopstvenom životu, domu, grobu…

I tu gdje ću leći uteći ću u tuć grob mojeg imena, ali daće Bog da izblijedi, pa ako ga ikad potražiš ništa na zatravljenom kamenu pročitati nećeš.

Kamen kao kamen i niko pod njim!

Valjda toliko Srbije ostane da zatrpaju rupu, mada će prije da zafali jer hrabro sam ćutao kad su mi je jednako otimali i prodavali…

E, da sam barem toliko kuražan pa da se pokajem, no sam gord pa mi je lakše lagati da pokajanja nisam dostojan, a šta ću tako nedostojan nego iz poslednjeg zbjega ćutke gledati kako ti ostavljam ništa da sačiniš sve…

Poslednjeg zbjega- zavjeta da me ne tražiš, ne pitaš, ne pominješ, jer nisam ti ništa!

Ni rod ni dušmanin!

Da sam šta od ta dva više bih ti valjao, ali nisam ništa!

Zaklinjem te otkupljuj dušom sve ono što sam za šaku srebrnjaka prodao- dušu sam poklonio, lakše mi je bilo „uspraviti se“ bez krsta i nje…

Da ne vjeruješ, nerođeni moj Srbine, nekad sam i ja bio Srbin, al' povjerovah u laž da je bolje šumu vjekova trampiti za papratište trenutaka…

More, ne vjeruj ni u to da sam bio Srbin, lažem!

Da jesam, čekao bih te u Samodreži, ali ko lutalica stojim sam pred sobom i dozivam domaćina da me primi na noćenje, a domaćin…

Domaćin pod onim kamenom o koji se sapliće, biljegom imena koje mu zvuči znano ali ne može da se sjeti odakle…