-Autor: Ognjen Radonjić

Protesti su usahnuli. Tokom zime, po hladnom vremenu na njima je bilo deset puta više građana nego danas. Često se čuje pitanje zašto je to tako. Većina pobunjenih građana smatra da je za to kriva opozicija: da ona nije izvršila puč i preuzela proteste oni bi i danas bili masovni, a njihovi rezultati daleko konkretniji. Ovo pitanje je vrlo kompleksno, ali je meni upadljiva ta, za ovdašnje prilike već ustaljena praksa, da je za sopstvene neuspjehe najlakše okriviti druge. To ova vlast prosto obožava da radi. Ali, nažalost, nije jedina.

Vratimo se u jesen 1996. Dobro se sjećam da je nakon nekih mjesec dana, i pored očigledne krađe na izborima, protest opozicije bio na umoru. Nekoliko dana prije nego što su se uključili studenti na protestima opozicije bilo je jedva hiljadu građana. Nakon što su se studenti uključili protest je buknuo. I sve to je, nakon višemjesečnih svakodnevnih šetnji, bilo jedva dovoljno da se jave prve naprsline u Miloševićevom sistemu. Da bi on konačno pao, bilo je neophodno postići jedinstvo još heterogenije opozicije nego što je ova danas, dogodila se još jedna krađa glasova na izborima i ono što je definitivno bilo presudno: doživjeli smo NATO bombardovanje. Naravno, sada ide ono čuveno pitanje šta smo dobili smjenom Miloševića? Odgovor je da to nikada nećemo saznati, jer bismo morali da uporedimo vladavinu pobjednika na izborima do 2012. sa imaginarnom vladavinom Miloševića u istom periodu. Slutim da smo ovako prošli manje loše. Za građane male, zaostale zemlje važno je da shvate da su bilo kakva poređenja sa razvijenim zemljama bespredmetna. Naš izbor se svodi na loše i manje loše rješenje. Ko to ne prihvata, po definiciji dobija loše rješenje.

Današnja opozicija je bezidejna i heterogena bezmalo kao ona iz 1996./'97. Zbog toga ne smatram da su oni krivci za sadašnje stanje protesta. Toliko je vremena prošlo od početka protesta da su svi koji danas kritikuju opoziciju imali dovoljno vremena da oforme svoje stranke i ponude svoju platformu za dalje političko djelovanje. To se nije desilo. Otuda smatram da su osnovni razlog zašto je protest na umoru sami građani. Ne mislim da su protesti splasnuli prije svega zato što je opozicija htjela da preko noći smijeni aktuelnu vlast. Upravo suprotno, to su htjeli građani, jer da nije tako oni bi danas svoju političku borbu umjesto u foteljama i na društvenim mrežama vodili na ulici. Ne razumijem primjedbu da su protesti postali dosadni i da nije bilo adekvatnog programa za animaciju građana. Treba li da im zaigra mečka? Pa valjda građani znaju za šta se bore. Odgovor svih koji su dolazili, a sada više ne dolaze na proteste je da nemaju vremena i da im je to zamorno. Ima tu i toga da ne podržavaju opoziciju, ali to je samo izgovor i ništa više – ako građani nisu za nasilnu smjenu vlasti, a nisu, onda je jedini način da se ona osvoji na izborima. Da bi se vlast osvojila na izborima, građani treba da imaju svoje političke predstavnike. Ukoliko nisu zadovoljni sadašnjom ponudom, elementarno je da osnuju svoju političku partiju. Alternativa je da im niko nije po volji, što je ključ uspjeha vladajuće garniture. Da ponovim: naš izbor se svodi na loše i manje loše rješenje. Ko to ne prihvata, po definiciji dobija loše rješenje.

Na koncu, ko brani građanima nezadovoljnim ulogom opozicije da organizuju sopstvene proteste? Ako je nekada šetalo 15.000 ljudi, a danas ih je možda 2.000, zašto tih 13.000 ne organizuju sopstvena okupljanja s raznolikim programima animacije? Da li im to opozicija brani? Šta uopšte znači zamor materijala u borbi za slobodu? Opet, ako je opozicija preuzela proteste, da li je moguće da ona u Beogradu nema ukupno 10.000 članova? Gdje su njeni stranački aktivisti? Zašto nisu na ulicama?

Da podsjetim, protesti su započeli zbog prebijanja opozicionog političara Borka Stefanovića u Kruševcu. U poslednjih mjesec ili dva organizovano je nekoliko prebijanja opozicionih aktivista bez ikakve reakcije građana na ulicama. Štaviše, njihov broj opada. Evo, imamo poslednji primjer prebijanja studenata u Novom Sadu. Da vidimo da li će zbog toga, kao posle prebijanja u Kruševcu, da buknu protesti na ulicama Beograda. Ne vjerujem. Da li će za to biti kriva opozicija? Riječju, ukoliko građani ne shvataju zašto izlaze na ulice, tu im niko ne može pomoći. Za slobodu se moramo izboriti sami i niko nam je neće pokloniti. Ni vlast, ni opozicija – vlast neće, a opozicija, i da hoće, to ne može bez nas.

U subotu sam na protestu vidio stariju ženu na štakama. Bilo je vruće, žena je bila izmorena i iscrpljena. Jedva je disala i bila mokra od znoja. Ali je koračala i do kraja nije posustala. Mladi ne vjeruju u promjene. Jedva čekaju da završe fakultet i pobjegnu glavom bez obzira. Kada pitam studente zašto nisu na ulicama, oni mi kažu da je u toku ispitni rok. Bez njih, teško da može bilo šta da se uradi. A ne može ni bez političkih partija na koje su pobunjeni građani, barem tako izgleda, prilično gadljivi. To stvara vrtlog koji ovu vlast izbacuje na površinu, dok njeni protivnici tonu na dno pod sopstvenom težinom. Ukoliko ne budemo bili u stanju da u ravni prioriteta na pravo mjesto postavimo lijenost i sujetu s jedne i slobodu sa druge strane, ostaćemo samo građani u pokušaju.

(Autor je profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu)

Peščanik.net