- Autor: Sofija Mandić

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić obavijestio je javnost da će Srbija biti u „još težoj situaciji“ ako ne bude samita u Parizu najavljenog za 1. jul, na kome bi predstavnici Srbije i Kosova trebalo da razgovaraju o rješavanju kosovskog statusa. Rekao je i da je Srbija spremna da vodi konstruktivan dijalog i da ne odustaje od osnovnih principa mada je „za razgovore i tango uvijek potrebno najmanje dvoje“.

Odakle se tango našao u pregovorima o Kosovu možemo samo da nagađamo. Možda se uzroci ovog poređenja mogu tražiti u Vučićevoj ljubavi prema plesu. Želju da se iskaže pokretom, ali i hronični manjak talenta širokom auditorijumu je prikazao još 2009, učešćem u emisiji „Plesom do snova“. Vučić je tada doživljavao transformaciju: iz radikalskog se presvlačio u naprednjački kostim. Tada je zabilježen i jedan od tragičnijih televizijskih plesnih nastupa na, iz današnje perspektive, simboličnu numeru „One way ticket” (Karta u jednom pravcu).

Sličnost između učešća u ovoj emisiji i vršenja vlasti predsjednika je višestruka. Naročito se ogleda u tome što je on još tada pokazao da voli da se za popularnost ogrebe rešavanjem zdravstvenih, socijalnih i materijalnih problema ljudi kojima „pomaže“ patetikom i milosrđem. Tim putem je nastavio i kasnije, do danas.

U aktuelnom kosovskom primjeru, pokazujući kontinuitet plesnog neznanja, predsjednik je netačno primijetio da je za tango potrebno „najmanje dvoje“. Kako autorka ovog teksta, sticajem okolnosti, solidno poznaje ovu vještinu, odgovorno tvrdi da se tango igra u dvoje i ne više od toga. Predsjednika, kao što vidimo, ništa ne sprečava da u javnosti nagađa – koja god životna oblast da je u pitanju. Može biti gondola, vazduhoplovstvo, građevinarstvo ili tango.

Usput, nije do kraja istinita ni opaska da je za razgovor potrebno najmanje dvoje, jer smo svjedoci da se razgovor o Kosovu, takozvani unutrašnji dijalog, već godinama odvija unutar samog predsjednika. On je doduše tokom tog perioda promijenio različite državne funkcije. Što i dalje ne mijenja na stvari – razgovor je vodio uglavnom sam sa sobom. To isto radi i danas.

Vratimo sa još na trenutak tangu u kontekstu rješavanja kosovskog problema. Srpska i kosovska strana već godinama zajedno igraju jednu igru, pokušavajući da zabave prije svega međunarodnu javnost. Dvije strane odlično improvizuju, u skladu sa različitim društvenim trenucima – potežu se poljupci, šampanjac i oružje. Po potrebi. Igra improvizacije jeste odlika tanga kao društvenog plesa.

Međutim, ono što objema stranama fali da bi postali pravi igrači jeste suštinska želja za razumijevanjem i komunikacijom, uprkos različitosti. Nedostaje im i osluškivanje muzike – sopstvenih građana koji, prema javno dostupnim podacima, već dugo ne žele sukobe u kojima ih političke elite neprekidno vide.

Možemo zaključiti da predsjednik pokazuje nesputanu želju da se bavi onim za šta nema dara, a ni znanja. Bilo da je riječ o pravu, upravljanju ili plesu. U onome u čemu je najgori, on želi da bude najbolji. Ova želja ne jenjava.

Vučić i njegov kosovski sparing partner Haradinaj ipak će morati da se zadovolje ratničkim igrama kojih se nisu izigrali u mladosti. Za tango možda jeste potrebno dvoje – ali ne ova dvojica. Za dobar nastup je potrebno mnogo više suptilnosti i svakako mnogo više od onoga što su nam prikazali; a gledamo ih dovoljno dugo.

Peščanik.net

---