-Piše: SlobodanSavović

Ovo je moj lični stav i svaka sličnost s drugim i drugačijim mišljenjem je namjerna. Namjera mi je da javno izložim jedan slučaj Ministarstva prosvjete. U iznošenju ovog slučaja nastupam kao pojedinac građanin i ne zastupam nikoga. Ne optužujem, samo ukazujem. Ali, najprije, da pojasnim zbog čega ne volim pojam intelektualac.

Kada nekoga u društvu nazovu intelektualcem, nikada ne mogu da dokučim da li je on to po zadatku (u službi) ili je to po vokaciji. Postoji mnogo definicija pojma intelektualac. Meni je dakako najbliža ona koja kaže da je intelektualac čovjek koji svojim misaonim djelovanjem pokreće i usmjerava procese u društvu. Ne znam koliko je ovo tačna definicija. Ali sigurno znam da u Crnoj Gori ne možemo da se pohvalimo intelektualcima. Na javnoj društvenoj sceni. Jer intelektualce ne treba poistovećivati sa akademskim građanima. Intelektualac je sam po sebi vrijednosni sistem koji okuplja oko sebe pojedince tog društva. Crna Gora je država bez autoriteta.

Svaki aparat vlasti zazire od intelektualaca, jer oni su vrijednosni sistem koji nosi u sebi klicu kritičke misli. A vlast ne voli da se kritikuje i da joj se nude drugačije javne politike. Vlada misli da je bogom dana za upravljanje građanima. Vlast smatra sebe državom. Građani kao državni podanici postaju i vladini podanici. Na primjeru Ministarstva prosvjete ova moja teza se najbolje potvrđuje.

Ministar prosvjete Damir Šehović je u svom mandatu prvog čovjeka crnogorskog obrazovanja započeo masovne promjene obrazovnog sistema. Kao neko ko je u ime Vlade zadužen za obrazovnu politiku gospodin ministar ima pravo na to. I ja s tom činjenicom nemam spor. Ministar Šehović ima pravo da reformiše, kao što i ja imam pravo na svoje mišljenje o njegovom radu i reformama. I to je valjda normalno. Normalno je takođe da ja kao neko ko radi bezmalo trideset godina u učionici iznesem javno svoj stav povodom aktuelnih promjena vezanih za moj rad u učionici. Konačno, ja imam poziv da budem prosvjetni radnik. Neko ko je u učionici pred svojim učenicima posvećen istoriji i geografiji. Zbog tog osjećaja odgovornosti pokušao sam da, osim kritike, ponudim i predloge koji su, prema mom mišljenju, bolja rješenja od aktuelnih ministrovih.

Svo moje dosadašnje djelovanje po ovim pitanjima od strane ministarstva bilo je dočekano sa simpatijama. Sve dok sam bio pojedinac i bez uticaja među kolegama. Međutim, kada se u moju priču uključuju i drugi ljudi iz podgoričkih škola i nekih obrazovnih institucija nijesam više bio simpatičan. Smanjenje časova društvene grupe predmeta u školama ugrožava materijalnu egzistenciju kolegama. Normalno je da su se ljudi zainteresovali za moju priču.

Slučaj Ministarstva prosvjete Crne Gore je sledeći. Niko iz te institucije nije javno komentarisao moje stavove i predloge. Niko iz ministarstva nije bio javno protiv. Ali...

Inicijativu strukovnih udruženja za preispitivanje ponuđenih rješenja prema Nacionalnom savjetu, i pored početnog interesovanja kolega profesora istorije i geografije, potpisalo je samo troje kolega. Jedno je čak povuklo svoj potpis za inicijativu. Druge kolege su pozivane na prijateljske razgovore u raznim kancelarijama, gdje im je savjetovano nešto drugo. Druge kolege sa kojima sam imao intenzivnu telefonsku komunikaciju ranije, sada ne odgovaraju na moje pozive. I ima toga još. Ali nema svrhe nabrajati. Ništa od rečenog ja ne mogu dokazati, niti će mi ko posvjedočiti. Slučaj Ministarstva prosvjete je zaključen. Jedina politika obrazovnog diskursa i dalje je ministarska. Pokušaj javnog artikulisanja drugačijeg mišljenja i stava tiho je zamro. I mali omaž Milovanu Đilasu. Sjetih se njegove rečenice kada je govorio o tome da su dojučerašnji prijatelji prelazili na drugu stranu ulice kada ga sretnu. Šta mislite zbog čega sam se sjetio baš te njegove rečenice? Slučaj okončan.

U društvu koje više ćuti nego što govori i u kome je vizantijski nepotizam društvena vrlina imam potrebu da izložim ovaj slučaj. Društvo koje, umjesto da se bori protiv svog ludila, usvaja ga kao normu i standard. Takvo društvo ne treba akademije i institute, jer njemu je dovoljno dualno obrazovanje. Jer stručno je ključno! I tu je ministar prosvjete Damir Šehović u pravu.

---