Planinarenje i alpinizam ne spadaju u olimpijske sportove, jer nijesu takmičarski, ali bi po psiho-fizičkoj zahtjevnosti svakako to mogli da budu. Pored ozbiljnih kondicionih priprema, dobrog zdravlja, izoštrenog fokusa i snage volje, planinari – za razliku od ostalih sportista - moraju da se prilagode nepoznatom terenu i situacijama koje im okolnosti nametnu. O tome najbolje mogu da posvjedoče oni koji su se obreli u planini, nespremni da mudro odreaguju onda kada je to neophodno. A izazova u prirodi je mnogo – od naglih promjena vremenskih uslova, teško savladivog terena, pa i povreda koje je nekada nemoguće izbjeći...
Dragana Rajblović zaljubila se u planinarenje prije nekoliko decenija, a njeno ime blista zlatnim slovima u srpskoj istoriji ovog sporta. Ona se 2007. popela na Mont Everest, najviši planinski vrh na svijetu, i donedavno je bila jedina žena iz Srbije kojoj je to pošlo za rukom. O svom putešestviju na „krov svijeta“ Dragana je napisala knjigu „Moj Everest – san i java“. Riječ je o prvoj knjizi na našim prostorima o ličnom iskustvu jedne planinarke koja je uspjela da stigne na najviši vrh Himalaja.
-Knjiga je bogato opremljena fotografijama u boji, na tvrdom papiru, stranice nisu lijepljene pa se mogu lijepo listati bez bojazni da se istrgnu, te je kvalitet takav da će i buduće generacije moći da vide sadržaj i saznaju kako je izgledalo otići na Mont Everest 2007. godine – kaže Dragana. – Nama je danas dragocjeno da vidimo fotografije iz ranijeg perioda, kada su neki drugi ljudi stigli na Mont Everest. Fotografije za knjigu „Moj Everest – san i java“ napravio je Petar Pećanac. Za razliku od ostalih članova ekspedicije, on je imao dovoljno kvalitetan aparat, dok su naši digitalni aparati otkazivali zbog hladnoće, jer su se uslijed ekstremnih temperatura baterije brzo trošile.
●Kada bi Vam se danas ponovo pružila prilika da odete na Mont Everest, da li biste to uradili?
-Ne, jer je danas tamo, na žalost, haos. Sa članovima ekspedicije pela sam se sjeveroistočnom tibetanskom stranom, koju drže Kinezi. Za jugoistočnu nepalsku stranu Everesta vlasti izdaju dozvole zbog pohote za novcem i tamo se stvaraju nenormalne gužve. To se može vidjeti i na fotografijama gdje stotine učesnika stoje u koloni i guraju se na usponu do vrha. Čak se i čuveni Hilari step prije dvije godine urušio od prekomjernog broja učesnika! Na jugoistočnoj strani danas ima tone đubreta, od olujom pocijepanih šatora do praznih boca kiseonika. Neodgovorni ostavljaju smeće, a drugi jedva i sa sobom izlaze na kraj i teško da će isto ponijeti dolje. I sa tibetanske strane ima brojnih planinara i komercijalnih ekspedicija, i tu se povećava broj učesnika, ali ne toliko kao u Nepalu, jer su Kinezi restriktivni u izdavanju dozvola za uspon sjeveroistočnim grebenom. Radije bih išla negdje gdje nema naroda, kao što sam godinu dana poslije Mont Everesta otišla u pustinju Atakamu i na najviši vulkan na svijetu.
●Koliko su koštale Vaše pripreme za odlazak na „krov svijeta”?
-Sve prethodne godine planinarenja bile su zapravo priprema; razvijala sam kondiciju i postala zrela za Everest. Prije Everesta bila sam na Elbrusu, Ajlend Piku, Čoji... Ponekad smo imali podršku naših kompanija; konkretno za Everest „Bambi“ nam je bio sponzor. Te 2007.godine ekspedicija po čovjeku je koštala oko 12.000 eura, a danas bi takav put koštao 50.000 eura.
●Zašto je putovanje toliko poskupjelo za samo 12 godina?
-Vidjeli su da mogu da dižu cijene, jer i dalje ima ljudi, velike su gužve.
●Da li razumijete ljude koji i danas po svaku cijenu žele da se popnu na najviši vrh na svijetu?
-Mnogi ljudi u životu ne biraju sredstva da bi došli do cilja. Kada je penjanje na Mont Everest u pitanju, mnogi to rade ne bi li se dokazali drugima ili pokušali da unovče taj uspon, malo je tu ljubavi. Šta god da ljudi rade u životu, svega 10 odsto je iz ljubavi, a ostalih 90 odsto iz nekog interesa. Nažalost.
●Da li Vam je danas, poslije Everesta, dosadno da idete na manje vrhove?
-Ne, jer da mi je dosadno ne bih vodila grupe. Ne bih mogla da radim nešto što mi je dosadno. Poenta je da budete u prirodi, na otvorenom, a van grada, a da li je to visina 200 metara, 2.000 metara ili više, to nije važno. Visina iziskuje da li ćete negdje biti dva mjeseca, dvije nedjelje ili dva dana. Pored toga što idem u prirodu i tamo uživam, kad sam bila mlađa voljela sam da idem i na neka nedostupnija mjesta na koja je teže doći, ali ima još mnogo vrhova koji su izazovni i teži od Everesta, bez obzira na to što nijesu i viši.
●Čemu su Vas planine naučile?
-Planine nas cijeli život nečemu uče i mnogo zavisi od nas samih koliko smo mi riješeni da nešto naučimo. Kada su se tek pojavile VHS kasete, neki roditelji su se žalili da djeca gube vrijeme jer non-stop gledaju raznorazne filmove. Ali, bilo je i onih koji su odvajali vrijeme i gledali zaista kvalitetne filmove, i njima je to vrijeme išlo na korist. Na interenetu danas neko gubi vrijeme jer igra igrice, a neko proširuje svoja znanja. Tako i planina može da bude i na štetu, i na korist; možete da se pogordite, pa da idete sve više i više da biste bili zvijezda ili da biste to iskomercijalizovali, a možete i da idete da biste uživali u miru, tišini i prirodi. Odlasci u planinu su me naučili da su mnoge stvari nevažne i da ne bi trebalo da obraćam pažnju na gomilu sitnica kojima se ljudi opterećuju. Što više idem u planinu, to me manje dotiču vijesti i političke emisije, a tako razmišljaju i ostali planinari.
●Nikada ne kažete da ste osvojili neki vrh. Zašto?
-Mi koji volimo planinarenje ne osvajamo planine, niti njihove vrhove, mi odlazimo u planine da tamo kvalitetno provedemo vrijeme, da se napunimo dobrom energijom, da sredimo misli i da uživamo. Ne idemo u rat protiv planina, nijesmo agresori pa da ih osvajamo, već smo zahvalni što možemo da uživamo u svim ljepotama koje planine nude.
Snežana Moldovan

Jednostavnost se uči
-Na ekspediciji sam dva puta po dva mjeseca bila samo u muškom društvu – kaže Dragana. - Provoditi toliko vrijeme sa muškarcima je interesantno, jer oni manje pričaju i manje analiziraju. Tako sam i ja postala slična njima; postala sam jednostavnija.

Od Klenka do crnogorskih vrhova
-Kad sam bila mala, roditelji su me stalno vodili na more – prisjeća se Dragana. - Jedne godine su predložili da odemo u Klenak kod Nikšića, da vidimo maminu rodnu kuću, jer su se moji baka i djeda preselili u Vojvodinu kada je mama imala tri godine. Kad smo došli u Klenak, bila sam opčinjena. Dočekali su nas dalji rođaci koji su imali stoku; kao mala u Vojvodini nijesam imala priliku da vidim volove, konje, krave, a naši rođaci su ih imali. Mamina rodna kuća je bila od kamena i s jedne strane ukopana u brdu; za mene je bilo nevjerovatno što sam mogla da se preko brda popnem na krov kuće. Bila sam opčinjena crnogorskim kamenjarom i stijenama, te slike su mi ostale urezane u sjećanju, i kad sam odrasla i više nijesam morala da idem na more, krenula sam u planine. Cijelog života privlači me crnogorski krš i popela sam se na sve vrhove u Crnoj Gori. Nijesam bila još samo na Rumiji i na Sinjajevini.