Poslije mnogo ljubavnih razočaranja najzad ste ostvarili kvalitetnu partnersku vezu, ali osjećate da vaša najbolja prijateljica nije srećna zbog vas? Mukotrpno ste učili i položili težak ispit, ali primjećujete da vas vaš najbolji kolega sa fakulteta odjednom „gleda ispod oka“? Godinama ste se odricali odlaska na odmor, kupovine nove garderobe i izlazaka da biste priuštili renoviranje doma i kupovinu novog namještaja, a kad ste pozvali bliske rođake na ručak u vaše „novo carstvo“ vidjeli ste da oni „gutaju knedle“ i omalovažavaju vaš izbor pokućstva, tepiha, dekorativnih detalja...? Nema nikakve sumnje – okruženi ste zavidnim ljudima.
Šta izaziva zavist, da li bi u opisanim situacijama trebalo tražiti krivca i kako prevazići takvo ponašanje kod drugih, a kako ga suzbiti kod sebe, za „Dan“ govori psiholog Zorana Vuković.
– Osjećanje zavisti se javlja kada vidimo da neko drugi ima ono što mi žarko želimo, a nijesmo uspjeli da sebi to priuštimo – kaže psiholog Vuković. – S obzirom na to da živimo u vrijeme kada su materijalne vrijednosti na pijedestalu, otud se i zavist najčešće javlja zbog materijalnih stvari: kuće, automobila, novca, mobilnih telefona, garderobe, skupih ljetovanja i zimovanja... Takođe, nije rijetkost da djevojke jedne drugima zavide na izgledu, pogotovo ako su fizički atributi rezultat rada plastičnih hirurga, što opet ima veze sa materijalnim statusom u društvu. S druge strane, postoji i osjećanje zavisti koje nema veze sa novcem; neko je zavidan što drugi imaju dobar brak, zasluženi uspjeh na poslu, kvalitetne prijateljske veze, srećnu porodicu i slično.
●Koja vrsta zavisti je opasnija?
– Obje su jednako opasne i destruktivne po osobe koje žive sa osjećanjem zavisti. Najčešće zavidimo ljudima sa kojima se na neki način izjednačavamo. To mogu da budu najbolji prijatelj ili prijateljica, brat, sestra, komšija, rođak, kolega..., ljudi koje doživljavamo kao konkurenciju i sa kojima se na neki način takmičimo. Potpuno je svejedno da li se osjećanje zavisti javlja zbog nečijeg materijalnog stanja ili uspjeha na ličnom planu, jer je u oba slučaja riječ o toksičnom osjećanju koje blokira naš lični rast i razvoj. Zavist dovodi do disbalansa u međuljudskim odnosima, kod osobe koja je zavidna proizvodi ljutnju i stid, jer niko neće priznati da je zavidan i trudi se da to sakrije, a kada se zavist otrgne kontroli može da postane veliki životni problem.
●Šta leži u korijenu problema?
– Poređenje sa drugim ljudima i nezadovoljstvo vlastitom trenutnom životnom situacijom. Zavist nije kada konstatujemo da je neko, na primjer, bogat ili uspješan u međuljudskim odnosima, emotivnoj vezi ili na poslu; zavist je kada procijenimo da je bolji od nas u svakoj ili u nekoj od navedenih situacija. Poslije ovakve konstatacije često se nameće nova misao koja izaziva neprijatnost, a koja glasi: „Ja sam toliko gori/gora od nje/njega.“ U korijenu rađanja zavisti je poređenje, odnosno takmičenje koje opet može da bude konstruktivno ili destruktivno po nas, sve zavisi od toga da li ćemo usmjeriti energiju u pozitivnom ili negativnom smjeru. Osjećanje zavisti se topi kada, poslije konstatacije da je neko bolji od nas, damo sve od sebe da premašimo vlastite granice, uložimo dodatne napore i trud i postignemo željene rezultate, odnosno izborimo se za ono na čemu smo zavidjeli drugima. Destruktivno ponašanje može da ide u dva pravca – da omalovažavamo tuđe uspjehe, fizički izgled, materijalni ili emotivni status, dakle sve ono što nam smeta kod drugih i što nam nedostaje u vlastitom životu, ili da pribjegnemo samosažaljevanju. Razlika je u uvjerenjima koje imamo o sebi, o svijetu i drugim ljudima, kao i u rezultatima koje postižemo vođeni ovim uvjerenjima i emocijama koje potom proizlaze.
●Da li su ljudi uvijek svjesni svoje zavisti?
– Nijesu, jer sve zavisi od toga u kakvom okruženju su odrastali i da li su im roditelji zabranjivali da procesuiraju to osjećanje na prihvatljiv način. Ako je neko kao dijete stalno slušao od roditelja: „On/ona je bolji od tebe, sposobniji/sposobnija od tebe“, dijete će rasti u uvjerenju da nije dovoljno dobro i razviće zavist kao osjećanje nauštrb iskrene radosti i podrške drugim ljudima. Ono neće razviti autentični takmičarski duh, već će svaki put kad primijeti da neko drugi ima/zna ono što ono nema/ne zna, pribjeći sindromu „kisjelog grožđa“, odnosno omalovažavanju „protivnika“. Neki ljudi to zaista rade nesvjesno i ne bi im trebalo zamjeriti na tome.
●Kako da postupimo kada se suočimo sa tuđom zavisti, posebno ako se radi o zaista bliskim osobama poput brata, sestre, supružnika, najboljeg prijatelja...?
– U svim interpersonalnim odnosima rješenje je otvoren i iskren razgovor. Istina, teško je prihvatiti da nam zavidi neko koga iskreno volimo i u koga imamo povjerenja, a da ne odreagujemo ljutnjom ili teškim riječima kada se suočimo sa tim da smo meta zavisti. Ali, ako pravilno osvijestimo problem i obavimo razgovor na pravi, podržavajući način, bez osude, više nije na nama da brinemo kako će „druga strana“ postupiti, jer je „lopta na tuđem terenu“. Na nama je da podržimo „drugu stranu“ na putu do ostvarenja njenih želja, da joj pomognemo koliko smo u mogućnosti i da pokažemo koliko smo joj privrženi. Empatija, dobre namjere i ljubav omekšaće i najtvrđe srce, ali samo ako je to srce spremno da prihvati ono što mu nudimo.
Snežana Moldovan