- Autor: Milan Ružić

Zanimljivo je kako u našoj zemlji svi sebi daju za pravo da pričaju o Kosovu i Metohiji, što im kao Srbima i pripada, ali im ne pripada kao glasnogovornicima antisrpskih interesa i samoproklamovane elite koja se sastaje po raznim emisijama na televizijama sa nacionalnom frekvencijom anacionalnog sadržaja.

O Kosovu i Metohiji najglasnije govore oni koji su oduvijek ćutali, a ogrlatili su kada su im na njihovim šalterima rekli da se mišljenje o „kosovskom pitanju“ može dobro naplatiti ukoliko radite kako vam kažu.

S druge strane, braniteljima Kosova i Metohije i srpskog nacionalnog identiteta, potrebni su branioci. Ovdje se patriotizam ne smatra uzvišenim osjećanjem pripadnosti, odanosti i dobronamjernog djelovanja za dobrobit države u kojoj se živi, već je okarakterisan kao poremećaj. U Srbiji, svjedoci smo brojnih primjera, patriotizam se nekako preleži, poput boginja, pa oni koji tako učine postaju najveći stručnjaci za prevenciju patriotizma.

Kako Kosovo i Metohija smiju da budu svačija tema, a gej parade samo tema tzv. LGBT zajednice? Zbog čega se ovdje naprednom i intelektualno relevantnom izjavom smatra samo i isključivo ona koja se tiče odricanja od Kosova ili ona koja za cilj ima da nanese štetu Srbiji? Kojim prečicama se došlo do trenutka kada treba razriješiti najveće istorijske sporove i kavganja, a ostaviti neriješena najvažnija pitanja ljudskog dostojanstva, nacionalnog identiteta i budućnosti naše djece? Ponašamo se kao da nemamo drugih, kako kažu, problema osim Kosova i Metohije i kao da je sve probleme moguće odložiti, osim ovog, a upravo je suprotno.

Neka bude jasno da onaj ko prizna Kosovo i Metohiju kao nezavisnu državu, tim postupkom obezvrjeđuje sve naše pobjede od 1389. godine. Ti ljudi će obesmisliti i otpisati cijelu našu istoriju. Prevešće nas sa pobjedničke na stranu gubitnika.

Naši manastiri i crkve postaće tuđi ili ih neće biti. Naša država biće kraća za glavu. Naša djeca neće znati odakle su. Naš narod postaće stado sa stranim zvonom oko vrata koje će ujedno biti i omča. Ispisaćemo se iz naroda, a svojevoljno se upisati u novo robovlasničko društvo, i to kao robovi. Identitet će nam, bez Kosova i Metohije, sezati do trenutka u istoriji do kog su se pretplatili naši budući vlasnici i goniči. Naše kulturno-umjetničke vrhove kojima se svijet divio zamijeniće savremena dna po kojima se valjamo. Naše slave postaće praznici za čije proslavljanje ćemo dobiti ikone onih grešnika i dušmana koje nam nametnu kao svece. Djeca će nam istoriju učiti od onih koji do juče nisu bili njen dio.

Našem narodu sigurnost će garantovati oni koji su nas bombardovali i oni koji su nas klali, mučili i protjerivali.

Bez Kosova i Metohije ne može biti ni Srbije, a bez Srbije ne može biti Srba, osim onih koji su se kao Srbi rodili, a žive za to da umru kao neko drugi. Kako se ko rodi, tako i umire, bez obzira na to što pokušava da mijenja ličnu kartu i čipuje je revizijom istorije svoje porodice i države koja se stidi što mu je kuća i majka.

Kosovo i Metohija mogu bez nas, ali mi ne možemo bez njih. Blago nama sa Kosovom i Metohijom, teško njima sa nama.

wwwiskra.co

---