-Piše: Marko Milačić

Odavno se nisam osjećao ovako prazno, kao sada u Moskvi. Dok ovo pišem - pobjegao u hotelsku sobu od stotina političara i ljudi na međunarodnom forumu kojem prisustvujem - tebe sahranjuju, u tvojim i mojim Kučima. Ponosan sam što ćeš počivati u mojim Kučima duboko privezan i za moje korijene.

Ti si pravi potomak Marka Miljanova Popovića, iako porijeklom iz Rovaca. Ti si Marko Miljanov našega doba, i dušom, i istinom, i pravdom. I brkovima.

Beskrajno sam tužan sam što nisam tu, ali shvatio bi: možda je i bolje da sam ovdje, u tvojoj i mojoj Moskvi, da ljudima pričam o tebi i pronosim našu ideju kojoj si posvetio cijelo svoje biće - san o Njegoševoj Crnoj Gori. Nisi doživio da je vidiš i osjetiš, ali si bio ona. Ti si bio i jesi Njegoševa Crna Gora.

Lažni Montenegro te je izdao. Nije - u tom svom urođenom instinktu za izdajom, u tom svom beščašću bez granica, u tom svom ništavilu koje razjeda - zaboravio ni da te izda dok te kopaju u kučku zemlju. Ni državne počasti, a bio si državnik, ni plotuni, a grmio si čašću, ni zahvalnost, a moraju ti biti zahvalni do groba, čak i oni koji su te najviše izdali. Izdali su sebe.

Možda je i bolje tako. Ti plotuni, kojih nema, jače grme nego svi plotuni ovog svijeta: njihovo ćutanje odjekuje istinu koliko i mrtav smetaš, kao svjedok njihove izdajničke savjesti i njihovog beskonačnog srama. Ta zahvalnost, koje nema, samo je znak koliko si i u svojoj smrti snažniji od njihovih života. Zašto će tebi njihovi plotuni, kada ih ispaljuju i kriminalcima? Zašto će tebi plotuni njihove, NATO vojske? Bolje neka ćute, kad umire Čovjek.

Ti si pobjednik. U zemlju nosiš ono što oni ne mogu unijeti ni u sve banke ovoga svijeta: obraz i istinu da se može biti čovjek u zlom vremenu. I u politici. U zemlju nosiš ono što oni nikada nisu imali, niti će imati, na zemlji: duh slobode i san o slobodi. Slobodniji si ti u zemlji, nego što će oni ikada biti na njoj.

Nisi dočekao tvoju, Njegoševu Crnu Goru, ali si je svojim životom gradio. Zato si nam ostavio zadatak velik kao i sam Njegoš: da je dosanjamo i da se izborimo za nju.

Mojim sinovima ću pričati o tebi, da naši potomci znaju ko se borio za njihove pretke, da znaju da čovjek može biti čovjek i kada mu potiru korijene i dušu.

I ovo. Kada smo nedavno Momir i ja sjedjeli u restoranu „Lovac” na Zlatici, Momir mi je rekao: „Drži se samo istine i uspjećeš”.

Umro je, u njegovim i mojim Kučima, ali nikada neće to što mi je rekao. U moru savjeta koje svakodnevno dobijam, od stručnjaka za kampanje, istraživača javnog mnjenja, svakojakih političkih sveznalica i kojekakvih „stručnjaka pragmatizma”, ja ne čujem riječ istina. Većina joj se podsmijava, u vremenu sveopšteg spinovanja i grabeži za moći po svaku cijenu.

A Momir: „Drži se samo istine i uspjećeš”. Kada mi je to kazao, a još više danas, znam: istina. Samo što Momir nije mislio samo, bolje rečeno naročito nije mislio samo na politiku, već na uspjeh u životu.

U tom savjetu mladom kolegi političaru on je utkao svoj politički i životni put: zato što je bio puna istina, desio mu se, desio nam se Milo. Momir je ovo: hodajuće svjedočanstvo da se ljudi od istine ne snalaze u vremenu zla.

Ali samo kratkoročno! Ko je uspio, a: Momir ili Milo? To je kao da pitate da li je bolje biti dobro ili zlo. Ako su uspjeh nepismenost, neobrazovanje, laži, izdaje, krađe i kriminal, onda je Momir gubitnik. A ako su uspjeh principi, istina, obrazovanost, borba za prave vrijednosti, čast i obraz, onda je Momir pobjednik. Vi prosudite.

Dobro i zlo se kroz istoriju i kroz vremena manifestuju na razne načine. Kod nas, u zadnje tri decenije, ne slučajno, manifestovali su se kroz dva imena: Momo i Milo. Svojim imenom on je postao simbol poštenog u politici, nasuprot nečasnog i na sve spremnog.

Momir i Milo, kao bijelo i crno, kao nebo i zemlja. U vremenu sveopšteg beščašća Momir, pa i povučen, pa i u svom selu, pa i u svojoj samoći porodične tragedije, ostao je putokaz iz nekog prošlog vremena koji kaže: „Drži se samo istine i uspjećeš”.

Pa ti biraj: budi Momir ili Milo.

Ako izabereš da budeš Momir, uspjećeš kao čovjek, a za politiku je manje bitno.

Momire, neka ti je laka naša kučka zemlja!

---