<br />

Nisam bio poklonik političara Momira Bulatovića. Jednostavno, prevelike su bile naše političke razlike.

Kada je u sukobu oko prvenstva u DPS-u poražen, bio sam na strani stranaka koje su se zalagale za demokratiju i za prava srpskog naroda, tamo gdje je bila i pravoslavna crkva. Bio sam ipak zadivljen načinom na koji je reagovao na podjelu u političkoj partiji u čiju je ideologiju i program vjerovao. Moje poštovanje stekao je oklijevanjem da napadne prijatelja, odlučnošću da ne upotrijebi prednost komande nad policijom i savezništva sa vojskom. Istorija takvima ne oprašta. Ona voli zlotvore. Parola na izborima koje je u prvom krugu dobio, a onda u drugom u prilično nejasnim i tajanstvenim okolnostima izgubio, bila je „Istina”. Velika riječ. Kasnije je pristao da postane predsjednik savezne vlade. Savremenici svjedoče o njegovoj umjerenosti i nespremnosti da uvijek i po svaku cijenu slijedi politiku Slobodana Miloševića, od koga je u tim teškim, neustavnim i ratnim vremenima zavisio. Propast Miloševićevog režima dovela je do postepenog Bulatovićevog povlačenja iz partijske politike. Iako poštovan u opoziciji i srpskim medijima, uprkos činjenici da je među političarima-savremenicima imao najveće književne aspiracije, a njegove knjige su plijenile stilom i jasnoćom, on je prihvatio da bude poštovani penzioner. Sudionik i svjedok jednog vremena koje je prošlo.

Upoznao sam Momira Bulatovića prije dvije godine. Gostovali smo zajedno u dvije emisije jedne velike beogradske televizije. Ostao mi je u uspomeni kao jedan od rijetkih političara (među stotinak koje sam upoznao), koji vjeruje u ono što govori. Velika nesreća koju je preživio učinila je da naglo ostari. Tragedije različito utiču na ljude. Ubijaju ih, ali prethodno u njima podstaknu neku od krajnosti. Zašto, kako i koju, ja to ne znam i mislim da to živi ne znaju. Iz njega, njegovog govora i djela izbijala je neka čudna i dirljiva energija. Meni se činilo da je riječ o Dobroti.

Mislim da ga niko od naših državnika, stranaka ili fakulteta nije pozvao da objasni kako izgleda stati pred predsjednika Sjedinjenih Država, u zvaničnoj posjeti, u vrijeme najveće moći ove velike sile. Ima još naših ljudi koji su tako primljeni, ali čini se da je on jedini potpuno razumio mehanizam, svrhu i cilj. Nisam ljevičar, mislim da su srpski ljevičari većinom fantaste koje ne razumiju istinske snage i neophodne ciljeve naše države niti prave interese srpskog naroda. Ipak, slušao sam mnoštvo srpskih ljevičara - od starih komunista do modernih socijaldemokrata, od socijalističkih populista do bogatih autorasitičkih anarhista. Nikada nisam čuo tako ljudsku i uzvišenu kritiku kapitalizma kakva je bila priča Momira Bulatovića, prvog na višestranačkim izborima - vjerovatno u najvećoj mjeri demokratskim u čitavoj istoriji - izabranog predsjednika Republike Crne Gore. Poput nekog propovjednika, ispričao mi je u holu ispred televizijskog studija priču o jednom čovjeku, građaninu Crne Gore, koji mu je početkom devedesetih godina tražio uslugu koju ovaj nije želio da mu učini. Bulatović ga je odgovarao iznoseći kao argument činjenicu da sve te „državne” privrednike koji u kršenje zakona ulaze pod opravdanjem sankcija, u sporazumu sa velikim silama i pod zaštitom Crne Gore, stavljaju na izvjesne spiskove i da su sjenka i rep, koji idu uz taj njihov prihod, doživotni. Ovaj privrednik, očaran magijom novca i imanja, rekao mu je da želi samo da zaradi 20 miliona dolara. To je bio njegov poslovni i lični cilj. Bulatović ga je na to, uz onaj blagi osmijeh koji ima više veze sa čovjekoljubljem nego (uvijek namrštenim) pravdoljubljem, pitao zašto se ograničava na 20, kada je poznato da su 50 i 100 ljepši brojevi. Svjestan prirode moći i novca - ovaj čovjek koji im je odolio, baš kao i Meduzinom pogledu vlasti - sa sjetom se prisjećao kako se njegov sagovornik posle ovog pitanja zbunio i zamislio, ostavši da dalje gori, u sada još većem, neugasivom ognju pohlepe.

Kada je umro Momir Bulatović, čitavo Srpstvo ujedinilo se u žalosti. I oni koji su bili njegovi neistomišljenici, i oni koji su ga osnovano i neosnovano kritikovali. Čak i oni mediji koji nisu razumjeli strašni lični usud koji je doživio - najveću nesreću koja može da zadesi čovjeka. Pošto zvanična Crne Gora nastoji da svojoj državi izmijeni pamet, prelomi mozak, obriše prošlost i promijeni pol, logično je da su se oglušili o uspomenu na jednog časnog i ispravnog čovjeka koji je bio među osnivačima onoga što je moglo postati moderna i napredna Crna Gora. Opšti odijum natjerao je prvu osobu režima da ipak pošalje jedan prigodan, licemjerni i neistinit telegram saučešća. Odluka da to učini možda pokazuje njegovu marketinšku spretnost, ali i dokazuje ko je bio u pravu. Sada i zauvijek.

Istinski ljevičari u našim zemljama ne vjeruju u Boga niti u drugi, bolji svijet. Ako tog svijeta nema, onda smo svi mi, kako reče veliki Šekspir, tek „iskre u tmini”. Ništa nema smisla u tom slučaju, mada Zlo dobija odvratniju i besmisleniju dimenziju, a Dobro postaje uzvišenije i divnije. Ja bih želio da taj drugi svijet postoji i da su tačne one velike nade naših starih koji su u tminama vjekova stradanja, patnji i ropstva vjerovali da „što Bog na ovom svijetu uzme, na onome vrati”. Momir Bulatović je to zaslužio.

Neka mu ovo moje sjećanje bude umjesto voštanice. Bog da mu dušu prosti.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---

”Kada je umro Momir Bulatović, čitavo Srpstvo ujedinilo se u žalosti