Sve češće smo svjedoci da se naši najbliži i najdraži sahranjuju u krugu najuže rodbine uz obrazloženje da se to radi po izričitoj želji pokojnika. Po hrišćanskom vjerovanju i učenju crkve, smrt je prelazak iz ovozemaljskog, privremenog života, u nebeski vječni život. Svaki čovjek, još za života, odredi mjesto gdje će biti sahranjen. Po hrišćanskim običajima, od časa smrti do sahrane treba da prođe najmanje 24 sata. Svako pleme i svako bratstvo je imalo svoje običaje koji su se striktno poštovali i po kojima smo se prepoznavali i jedni od drugih razlikovali. Ima puno onih koji najnoviji način sahranjivanja svojih najbližih u krugu najuže rodbine i samo par sati nakon smrti pravdaju siromaštvom, dok ima i onih koji kažu da su se porodice do te mjere međusobno posvađale da i u tim trenucima ne mogu zajedno podijeliti tugu. Naravno ima i drugih razmišljanja, a neki kažu da se radi o pomodarstvu. Sjećam se istinite priče svoje pokojne babe, koja je ostala udovica u 26. godini života, sa petoro maloljetne djece, kako je pokojni djed koji je tada imao 36 godina predosjetio da mu se bliži kraj i tražio da se oprosti od djece. Nakon toga se obratio babi riječima: „Nije mi žao što umirem, jer me je teška bolest dovoljno izmučila, ali se plašim da mi se ova djeca ne poskitaju.“ Baba mu je odgovorila da mirno može da ide na onaj svijet, jer ona nikada neće napustiti njegovo ognjište. I bilo je tako. Do kraja života je ostala dosljedna svojim riječima. Takav moral je bio prisutan u svim crnogorskim porodicama. Dužnost hrišćana nalaže da se u molitvama sjećamo naših pokojnika, da se molimo Bogu za pokoj njihove duše, palimo svijeće, držimo parastose i pomene, da njihove grobove držimo u pristojnom i urednom stanju. Da se ne takmičimo čiji će spomenik biti skuplji i veći. Mnogo je važnije sjećati se svojih umrlih u molitvama, činiti dobra djela za pokoj njihove duše, pomagati sirotinju, crkve, bolnice i humanitarne organizacije umjesto pomena na kojima se utrkujemo u jelu i piću. Nije samo devalviran čin sahrane, devalvirani su i svi ostali običaji. Krsne slave su umjesto u porodična okupljanja pretvorene u žurke. Izgubili su se običaji koji su naši stari čuvali kao nešto autentično na svadbama. Tačno se znalo za svako pleme i bratstvo kako se dijele zaduženja i određuju svatovi i to se moralo do kraja ispoštovati. Novo vrijeme je očigledno donijelo nove običaje. Danas se uglavnom slave rođendani, polumaturske i maturske večeri, punoljetstva, diplome, zaposlenja, odlazak u penzije, kupovine stanova, kola i šta sve ne. To je upravo karakteristično za Crnu Goru i Crnogorce. Sjećam se dana svoje mladosti, radnih akcija i drugih manifestacija, kako su mladi iz tadašnjih republika bivše nam države svake nedjelje išli u crkvu, držali do svojih običaja, a mi im zamjerali smatrajući da time ruše državu. Čak nam je bilo neprihvatljivo što se na omladinskoj radnoj akciji „SAVA” prije himne „Hej Sloveni“ svirala „Lijepa naša“. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv toga da ljudi proslavljaju sve ono što smatraju dobrim povodom za druženje, ali ne prihvatam da se odričemo naših starih, dobrih običaja. Jer kada prihvatamo običaje drugih, a naše polako šaljemo u zaborav onda nam neminovno prijeti opasnost da postanemo hibridi. A hibridi ne ostavljaju potomstvo. Mi smo narod sa bogatom tradicijom koji se zbog različitih istorijskih okolnosti suočava sa velikim iskušenjima njenog očuvanja. Međutim, postoji opasnost da se naši običaji izgube ili potisnu, zato je važno da se većina običaja obnovi i utka u kontekst savremenog života. Neki novi običaji su potisnuli one koji su bili vezani za rođenje, krštenje, vjerske običaje, Božić, Vaskrs, vjenčanje, odlazak u vojsku i upokojenje. Koliko je čuvanje običaja bilo važno, najbolje govori stara izreka:„Bolje zemlju prodati, nego običaj izgubiti.“

---