- Piše: Vuk Vuković

Izbjeglo lice, ono koje je osuđeno da bježi i sklanja se u tuđinjsku izvanjost, pa će tim prije biti u stalnom pokretu, seobi, preciznije uvijek već bez mjesta, budući da je prekoračilo sopstveni (razoreni) prag, sada ga možemo sresti bilo gdje, međutim, ostaje da se pitamo kako ga prepoznajemo i imenujemo, mi koji smo (još kao) Evropljani, u obezbijeđenoj (ograđenoj) unutrašnjosti, tako prizor posmatramo krajnje pomireno, kroz zidove od žice koji naš život čuvaju dok njihov proganjaju i prozivaju drugim i opasnim. Kako onda ne biti jedan od njih – izbjeglica i uljez, stranac, lice koje tamni usled ludilom zahvaćenog neokapitalizma, koji drži da život kao takav danas najmanje vrijedi.

Drugo je digitalni nomad, surfer i avanturista pustinje realnog, razvučen preko premrežene kugle, igrač i strateg multiplikacije iza koje, opet, zjapi privid i ogoljena praznina, rasječeno realno i izvrnuto ništa s čijim odrazom teško, ili nikako da se izađe nakraj; najzad, ta pojava razmekšava politiku nepristajanja.

Kako onda otputovati, ne vratiti se, nigdje više ne pustiti korijen, biti čovjek bez adrese, ljubavnik čistih predjela i pretedent na udaljene, usamljene visine? Negdje tamo, daleko i još dalje, sanjamo da je naša želja i san ono što se jedino i samom lakoćom ostvaruje.

Etika gostoprimstva, eto situacije i iskušenja za sve nas koji bi trebalo da možemo moći ustati, pronaći mjesta, među sobom se stisnuti ili okupiti oko podignutog ustanka, ovog puta, zaista, riječ je o samoj budućnosti onih koji dolaze, stupaju na zemlju, već više nego upitnu, uglavnom dobro uzdrmanu ekologijom sa ožiljkom i ekonomijom sa sumanutom prozvodnjom.

Neophodan je, dakle: vedri, otvoreni i hrabri optimizam, onaj što razumije da ne može sam, bez drugog, tebe i mene, u jednom procesu što je udružio polja putem mašinerije zla što u nama vidi najvećeg i, ujedno, jedinog istinskog neprijatelja.

Pa ipak, nije li nam jasno i bez ostatka predočeno: čovjek je naš neprijatelj! Natalitet se mora strogo kontrolisati, a oni što dolaze, porobiti i maksimalno radno eksploatisati. Nekad „kontinent zmanja“ (Derida), Evropa je sada stara, dehumanizovana, okoštala, ekstremno zatvoreno orijentisana, kolonizatorski nastrojena mašina, pritom antiprosvetiteljska i ne bez razloga prepoznata kao nastavak Trećeg Rajha! – Pitanje koje ostaje da lebdi: možemo li biti i Evropljani i prijatelji?! Nismo li sklonjeni odveć po strani, uskraćeni za prestavljanje u jednoj slobodnoj, otvorenoj i antipartijskoj debati, koja će za zadatak uzeti da pretrese – zašto se sve ono važno danas predaje u ruke anonimnim ekspertima koji nikom ne polažu račun?

Pravo na budućnost imaju samo i tek oni sa ogromnim viškom kapitala, moćnici u čijim je rukama sve, ponajprije naša neizvjesna sudbina; šta, prema tome, učiniti od nas, ostalih, odmetnutih; kako nas iskoristiti i na vrijeme prognati na samu periferiju života?

U ovoj igri na biti ili ne biti, ispada da smo tek sekundarno pitanje, možda sirovina koja pošto bude obrađena, odmah biva utrta.

---